Zasigurno najpoznatije književno ubojstvo prošlog stoljeća ono je iz klasika svjetske književnosti, opisano u kratkom romanu Alberta Camusa, “Stranac”, izdanom daleke 1942. godine. O “Strancu” su ispisane stotine stranica, i ozbiljnih književnoteorijskih tekstova, ali i “lektirnih” uradaka namćorastih srednjoškolaca, koji su se (htijući ili pak ne) bavili Camusovim remek djelom. “Stranac” nam donosi priču o Francuzu Mersaultu u Alžiru (koji je u vrijeme pisanja romana još uvijek francuska kolonija), sasvim običnom birokratu, izgubljenom u svom besmislenom životu, koji jednog dana, u dva popodne, iz čista mira (ili zato što ga je ošamutilo žarko alžirsko sunce) na plaži ubije bezimenog Arapina.
Roman suvremenog alžirskog novinara i pisca, “Mersault, protuistraga” (za koji je zasluženo dobio i prestižnu francusku književnu nagradu Goncourt za prvi roman, ali “zaradio” i fetvu) svojevrsni je antipod Camusu, poput negativa fotografije. Iz sasvim opozitnog rakursa bavi se zločinom, Mersaultovim ubojstvom bezimenog Arapina, koji u ovome romanu ima ime, Musa, a o kojem, u prvom licu, priča upravo njegov brat, Harun. Kako saznajemo, Harun priču pripovijeda već godinama, svima koji ga žele slušati, u ovom konkretnom slučaju znatiželjnom studentu, u opskurnom baru u Oranu. Harun je užasnut time što se njegovim bratom, žrtvom, nikada nitko nije bavio, dok je ubojica stekao svjetsku slavu. “Bože dragi, kako netko može ubiti nekoga i potom mu oduzeti čak i smrt?”
Haruna je za čitav život obilježilo bratovo ubojstvo, koje se dogodilo kad je bio dječak, i nakon kojeg njegov život, i život njegove majke više nikada nije bio isti. Majka, sluđena od bola za ubijenim sinom (čije je tijelo odnijelo more) od preživjelog sina čitav život očekuje da preuzme njegovu ulogu, zbog čega prvo Harun dječak, zatim i Harun mladić, te najzad Harun starac, nikada nije mogao normalno živjeti, pretvorivši se u povučenog čudaka, sklonog alkoholu i prepunog srdžbe.
U “Strancu” Camus pripovijeda priču iz perspektive izgubljenog Francuza u Alžiru, koloniji, ne navodeći ime svoje žrtve, već je on za njega samo Arapin (kako nabraja ljuti Harun, čak 25 puta se u “Strancu” spominje riječ Arapin, bez osobnog imena). U romanu “Mersault, protuistraga” priču o bratu, u postkolonijalnom, Alžiru, pripovijeda jednako tako izgubljeni Harun. I Mersault i Harun se ne snalaze u društvu, svatko iz svojih razloga, a rezultat je zapravo isti. Harun zamjera Mersaultu, koji je slavu stekao na ubojstvu njegovog brata, bešćutnost i neosjetljivost na život jednog naroda, tu činjenicu da je žrtva označena jedino kao Arapin. “Čim je metak ispaljen, ubojica se okrenuo i zaputio prema misteriju koji je, prema njegovoj procjeni, dostojniji zanimanja negoli život Arapina. Zatim je nastavio svojim putem, između zaslijepljenosti i mučeništva. Moj brat neopazice je uklonjen sa scene i odložen ne znam gdje. Ni viđen ni znan, tek – ubijen.”
U Daoudovom je romanu i upravo genijalna kritika kolonijalizma, a i njegov nekolonizirani Alžir nije neko prekrasno mjesto, on pati pod teretom nekadašnjeg kolonijalnog naslijeđa. “Kolonizator već stoljećima povećava svoje bogatstvo imenujući ono što prisvoji, a oduzimajući ime onome što mu nije po volji.” Jer su naime, upravo iz kolonijalizma (čitaj: iskorištavanja zemlje i naroda od strane dominantne države), uz prstohvat geopolitike, nafte i inih sličnih interesa, proizašla brojna današnja zla. Godine iskorištavanja raznih Alžira, Indija, Gana razasutih po zemaljskoj kugli, naprasni odlazak kolonizatora, te zemlje ostavljene u siromaštvu, bez adekvatnih institucija, dovele su do današnjih ekonomskih i migracijskih kriza, te fundamentalizama svih vrsta (da sad ne spominjemo samo onaj s islamskim predznakom). Kolonizatorima su godinama kolonizirani bili samo bezimeni Arapi (ili neki drugi, Indijci, Senegalci…), a kad su kolonizirani sebi odlučili nadjenuti ime, to im i nije bilo po volji. Reć’ bi, uzroci današnjih zala su duboki, davni, daleki, ali nas i danas dosežu.
“Mersault, protuistraga” sjajan je roman, prepun suptilne metaforike: zločin, kazna, koliko vrijedi život čovjeka, osveta i njezina potpuna besmislenost. Reference na Camusa su i više nego očite, ne samo nastavljajući se na radnju “Stranca”, već i u odnosu Haruna i majke, besmislenom Harunovom životarenju, koji je opet kao slika u zrcalu besmislenog života Camusova junaka, te svirepom zločinu kojeg počini Harun, ubivši Francuza, ali u dva po ponoći (zaslijepljen mjesecom, tko zna…) Daoud zna da se uhvatio klasika svjetske književnosti, te istome ne oduzima njegovu kvalitetu, naprotiv, njegov junak u više navrata ističe izvrsnost te knjige o zločinu. Zapravo, “Mersault, protuistraga” je vrlo originalan i smion roman, kojeg bismo mogli nazvati i “Camus s onu stranu ogledala”.
Ako smo Camusu prešli preko činjenice da je ubijeni Arapin samo Arapin, da nema ime, baveći se (i Camus i mi) isključivo zločincem i njegovim unutrašnjim previranjima, okrenuvši pogled od žrtve, danas, u svijetu izbjegličke krize, podignutih zidova, ograda od bodljikave žice i malih utopljenih dječaka Aylana, ubijeni Arapin, kao uostalom i svaka žrtva, zaslužuje imati ime. Tek tada nam zločin postaje doista strašan, tek tada se angažira naša savjest, jer “ne možeš lako ubiti čovjeka kad posjeduje ime”. Pa možda nas upravo Daoudom roman potakne da svrnemo pogled tamo gdje treba…
Roman možete naći u svim boljim knjižarama u izdanju Frakture.
