Igor Štiks mladi je domaći autor (rođ. 1977. u Sarajevu) književne, publicističke i akademske proze, dramskih tekstova i pjesama. Dakle, ovako na prvu, reć bi da pokriva vrlo široko područje. Na drugu, kad nešto njegovo pročitaš, onda uočavaš da je pisac nevjerojatne temeljitosti i talenta. Već njegov prozni prvijenac, “Dvorac u Romagni”, kojeg je napisao sa svega 23 godine otkriva njegov bogati dar. Drugi roman, “Elijahova stolica”, napisao je sa 29 godina, a po nagrađivanom predlošku nastala je upravo genijalna istoimena predstava Jugoslavenskog dramskog pozorišta (inače, meni jedna od top pet predstava u životu). Na novo prozno djelo, “Rezalište”, čekali smo 11 godina (iako je Štiks za to vrijeme vrijedno pisao pjesme, drame, znanstvene članke i doktorat). Čekanje se svakako isplatilo…
Vrlo zanimljivo, “Rezalište” je nastalo po motivima predstave “Brašno u venama”, koju također potpisuje Štiks i koju je postavio Sarajevski ratni teatar (nadam se nekom gostovanju). Dakle, neobično, prvo je nastala predstava, a zatim roman o jednom obiteljskom susretu, za večerom. Kroz aperitiv, predjelo, glavno jelo, sir, kolač i digestiv u normalnim obiteljima pretresaju se neke društveno-političke aktualnosti, poneki trač ili vijest. Ali, u ovoj Štiksovoj, stvari nisu tako jednostavne. Naime, umirovljenicima Nadiji i Klementu, dolaze na večeru sin Vladimir, snaha Helena i unuk David. Dolaze nakon točno 25 godina provedenih u Americi, u koju su izbjegli s početkom rata i opsade tog nekog neimenovanog grada u kojem žive stari roditelji (poveznica sa Sarajevom je i više nego očita). Međutim, na večeru u nekom trentuku bane i Igor, Vladimirov brat, koji roditelje također nije vidio punih 25 godina. Braća se, svaki sa svoje strane svijeta, vraćaju kući. “Dom. Ovo je nekada bio naš dom. Ovdje smo odrasli. Ovdje smo došli na svijet. Odavde smo otišli u svijet.” Vrativši se u to sjecište mjesta i vremena, polako raspliću povijest i sadašnjost nekada homogene i sretne obitelji…
U ovom brojem stranica nevelikom romanu iznimne snage Štiks nam tijekom obiteljske večere servira brojne teme. Obiteljski i međuljudski odnosi su upravo briljantno opisani. S jedne je strane ziheraš Vladimir, koji je otišao iz ratnog grada u potrazi za boljim životom, što mu ostali nekako zamjeraju, misleći kako je postupio kukavički. S druge strane, Igor je ratni reporter, čija je karijera započela upravo u rodnom gradu i nastavila se tragedijom koja ga nikada nije napustila. On je čovjek koji je “uvijek tamo gdje glave padaju” i koji sebe tjera u svjetske ratne zone, tražeći taj svoj osobni, zalutali metak. Pa kaže: “Možda je to moja kazna, da tražim taj metak, po cijeloj kugli zemaljskoj po kojoj leti toliko metaka. Nijedan za mene. Još ne.” S treće strane je Helena, Vladimirova supruga, nekada ljepotica, sada sredovječna, izgubljena žena, razapeta unutar te obitelji, koja ju je nekada davno prihvatila… Tragedija, koja se tiče svih njih, taj težak kamen, je balast koji obitelji vuče na dno, zbog kojeg nitko više nikada nije mogao iole normalno živjeti, bez obzira na trud koji su ulagali, na svim stranama svijeta.
Štiksovi se junaci pitaju kako se te neke stvari odviju u životu? Što napravi ta nesretna igra sudbine i njenih zloslutnih suđenica? Gdje se to život preokrene, a da se čovjek više ne može snaći? Ali, kako ta osebujna obitelj dočeka jutro, uz puno vike, suza, predinfarktnog stanja i hrane koja leti po stanu, tako, kroz svojevrsnu katarzu, pronalazi i nadu. Nada u bolji život ipak tinja, samo se za bolji život treba svojski potruditi…
Neizbježna i neiscrpna tema rata suptilno se proteže kroz “Rezalište”. Od Prvog svjetskog, u kojem je sudjelovao praotac obitelji, Oskar, onog jezivog Drugog, koji je Oskara i progutao, i na kraju naš, treći, balkanski. Rat kao igra careva i moćnika uvijek se na kraju prelomi na leđima običnog, malog čovjeka. Ne imenujući grad iz kojeg dolazi Štiksova obitelj, ne navodeći prezime obitelji kao niti njihove detaljne opise, autor daje dozu univerzalnosti. Svejedno je gdje je rat, kako ćemo ga nazvati i između koga se vodi. Uvijek je isti. Strašan i stravičan. I uvijek najprije odbijamo “vjerovati da bruse noževe”, da bismo na kraju zaključili kako “ratovi ne prestaju, čak i kada stanu. Do dana današnjeg.” Iz moje ženske, pacifističke perspektive dodajem još i da nikada mi, mali ljudi ne naučimo da ne nasjedamo slatkorječivim parolama careva i moćnika, zbog kojih hrlimo u ratove, ne shvaćajući da je u pozadini sukoba uvijek neki i nečiji interes. Interes, koji se malog čovjeka ne tiče. I na kraju uvijek mali čovjek, posve bespotrebno postavlja pitanja gdje si bio četrsprve ili devedesprve. A oni, koje se to pitanje najviše tiče, oni koji su se od tih spomenutih godina dobrano okoristili, to pitanje ne postavljaju. Oni itekako znaju gdje su bili. I zašto.
“Rezalište” je divan roman, zgusnut i bogat, pravo malo koncentrirano remek djelo, koje se još dugo provlači kroz misli, jednom kad stignemo do posljednje stranice. Njime je Igor Štiks samo potvrdio svoj izuzetan literarni talent. Poželjet ćete prepisivati njegove stilski savršeno izbrušene rečenice, pa čak i posegnuti za romanom više puta. Nije džabe što je u najvećoj e-knjižari, Kindle Storeu, njegovo drugo prozno djelo, “Elijahova stolica” jedno od najprodavanijih u kategoriji povijesnog romana, što je, priznat ćete, izuzetan uspjeh za književnika s tog našeg malog, brdovitog Balkana. U nadi da četvrto prozno djelo nećemo morati čekati 11 godina, u maniri oduševljene učiteljice mogu napisati jedino: Igore, sjedi, 5!
Roman Rezalište možete naći u izdanju Frakture u svim boljim knjižarama.
Foto: Fraktura, Instagram
