Jednog vrućeg, ljepljivog, sparnog zagrebačkog ljeta, nestaje sredovječna knjigovotkinja, supruga i majka dvoje djece, Nevena Ramljak. Zadnji je put viđena kako se sa suprugom, Vladom, pozdravlja na parkingu utrinske tržnice, da bi joj se potom izgubio svaki trag. Novinarka Branka, jedna od posljednjih novinarki stare garde, prati priču nestanka, nastojeći izvještavati objektivno, za razliku od senzacionalizma kojem podliježu drugi kolege. Izbezumljeni Nevenin suprug pokušava nekako procesuirati njezin nestanak, ali i dijelove njezinog života, koji izlaze na površinu, a o kojima on nije ništa znao. Kako vrijeme Nevenina nestanka sve više odmiče, tako njoj bliski ljudi sve više zapadaju u stanje košmara, brige, neizvjesnosti i ludila…
Tako započinje roman domaće književnice, Ive Ušćumlić, “Omara”. Međutim, ovih nekoliko površnih rečenica radnje dalo bi naslutiti da je ovdje riječ o kriminalističkom romanu, u kojem ćemo sa suprugom ili policijom rješavati nestanak jedne obične žene “iz susjedstva”. I doista, ako ćemo se uhvatiti samo prvog sloja, tada bismo mogli reći kako “Omara” ima sve elemente krimića: nestanak, možda i leš, zločin, sumnjivce, istragu, konačno razrješenje (izuzetno šokantno, ako smijem primijetiti). I za one, koji vole krimiće, “Omara” će biti odlično štivo.
Međutim, ne treba puno truda i koncentracije uložiti, a da bismo od “Omare” izvukli puno, puno više. Struktura ovog djela je kompleksna i fragmentarno nas vodi kroz cca 25 godina. Zahvaćamo i ratne i poratne godine u Lijepoj našoj, vojnike s PTSP-om, novinarstvo kao profesiju i njegovu potpunu devalvaciju (upravo genijalni članci o Neveninom nestanku: s jedne strane piše Branka, nastojeći ostati vjerna istini, a s druge strane senzacionalističko smeće, koje u potpunosti izvrće činjenice, od kojih priča poprima dimenzije američkih akcijskih filmova), rađanje i propadanje jedne ljubavi, nacionalizam, razlike među ljudima, koje u konačnici dovedu do tragedije…
Mene su oduševili dijelovi koji govore o ljubavi između Nevene i Vlade, taj ludi, neobuzdani početak, kada se sve činilo tako idealno, i učmalost, navika i rutina, u koje upada njihov odnos dvadesetak godina poslije. Ušćumlić minuciozno zahvaća rasap ljubavi, pitajući se gdje je, kada, kako ta ljubav otišla, a da to njezini protagonisti nisu primijetili. “Eto što ostane poslije ljubavi. Ostanu teške riječi, kuhinjice s muhama koje zuje, teška zagrebačka poslijepodneva, težina života i veza u njemu, težina koja u ponor odvlači za sobom sve i svakog.” Kako život baš ne dolazi s uputstvima za uporabu, autoričini se likovi nastoje snaći najbolje što znaju, u situacijama koje su ih zatekle, i u situacijama koje su sami stvorili. I to sve dok Zagrebom haraju mahnite vrućine, dok se asfalt topi, dok ne možeš razmišljati, spavati, disati i “kad nebo kao da ti je zasjelo na glavu, kao da na leđima nosiš tone kamenja.”
“Omara” čini savršen, izuzetno atmosferičan mozaik (nesnosna vrućina, koju kao da i sami osjećamo) interesantne fabule, koja “pije vodu”, ali i autoričinih propitkivanja različitih tema. U tristotinjak stranica sjajne literature isprepliću se ljubav, mržnja, izdaja, politika, netolerancija, naše jadno, učmalo društvo u potpunoj degradaciji, društvena ne baš lijepa stvarnost… Ušćumlić mahom postavlja pitanja, ali ostavlja nama čitateljima da sami iznađemo odgovore. Jer, za mnoge situacije jednoznačnog i jednostavnog odgovora zapravo i nema. Hoćemo li pronaći Nevenu Ramljak, ili će ona postati samo “statistika u godišnjem izvješću o kriminalu”? O da, naći ćemu ju, u potpunosti šokirani. Ta ipak se radi o čistoj fizici. Ali, gdje je nestala ljubav, gdje su nestale društvene vrijednosti iz udžbenika sociologije? Gdje je tolerancija, socijalna pravda, suosjećanje? Ostaje otvoreno. Da i sami razmišljamo. Propitkujemo. Da svatko od nas sebi odgovori kakav je, u ovome trenutku naših života, naš odnos prema vrijednostima koje neupitno nestaju, i imamo li ga uopće…
Roman možete naći u svim bolje opremljenim knjižarama, a više informacija možete saznati i na durieux.hr.
Foto: Instagram, Durieux
