Cristof, Cristophe, Crtistopher i Cristòfol četiri su polubrata, sinovi četiri majke, iz četiri europske države (Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Španjolska). Netom su saznali jedan za drugoga i za činjenicu da dijele istoga oca, neuhvatljivog i zagonetnog Gabriela Delacruza, vozača kamiona za selidbe. Braća (svi negdje u tridesetima) upoznaju se igrom slučaja, nakon što barcelonska policija Gabriela proglasi nestalom osobom. Kreću u potragu za iščezlim ocem, ali, kako “znamo da se sve vrti u krug, vrijeme se ponavlja, a sadašnjost i prošlost ponekad se miješaju”, tako četvorica Kristofora (kako se sami nazivaju), zaranjanju u očevu prošlost, njegov život i posao, ali i u priče kako je uopće došlo do njihovog rođenja…
Uvod je to u sjajan roman suvremenog katalonskog pisca Jordia Puntija, “Izgubljena prtljaga”, čija je centralna figura upravo Gabriel Delacruz, svojevrsni anti-junak, siroče ostavljeno ispod tezge na barcelonskoj tržnici, 1941., šutljivi i enigmatični kamiondžija i strastveni kartaš. Mogli bismo se zapitati što bi to bilo zanimljivo u životu (ne)običnog kamiondžije (rekli bismo, tako profano zanimanje), međutim upravo taj njegov posao – vozi kamion za selidbe iz Barcelone po europskim državama za vrijeme Francove diktature, najbolje donosi priču o prolaznosti života, o životnim završecima i novim počecima na drugim mjestima. Gabriel, siroče, vozač kamiona, čovjek koji nikada niti jedno mjesto nije osjećao kao svoj dom, upravo je savršen materijal za oca, koji je kao “pasivni Don Juan” uspio posijati četvoricu sinova četirima različitim ženama, u četiri različita grada (Frankfurt, Pariz, London i Barcelona)…
Priču života svoga oca pokušavaju rekonstruirati četvorica Kristofora, svaki iz svoje perspektive, pa tako saznajemo kako je Gabriel, s prijateljem Bundom, također siročetom, i starijim kolegom, Naftom, presijecao Europu uzduž i poprijeko, seleći mahom bogate španjolske direktore i diplomate po europskim metropolama. Vožnja legendarnim kamionom Pegasom, našim je anti-junacima bila jedini prozor u svijet, iz poprilično zatvorene diktature Francove Španjolske. Iako, naši kamiondžije nisu baš prilikom svojih putovanja imali puno prilike za detaljno razgledavanje europskih kulturnih znamenitosti. Bundo je imao vremena za posjet javnim kućama (u jednoj od njih upoznao je i prostitutku, koja postaje njegova opsesivna ljubav), Nafta za posjete zajednicama Španjolaca u inozemstvu (gdje bi obično “tješio” poneku nostalgičnu Španjolku), a Gabriel je uspio napraviti nekoliko sinova. U selidbama, kako svi znamo, ima i izgubljene prtljage, one stvarne, koja se nekim čudom “zagubi” u kamionu (Gabriel, Bundo i Nafta ritualno iz svake selidbe kradu nasumično odabranu kutiju, pa kasnije dijele “plijen”), ali i izgubljene prtljage u vidu izgubljenih sinova, izgubljenih žena, izgubljenih prijatelja, ali i samog izgubljenog oca…
“Izgubljena prtljaga” gust je i bogat roman, u kojem je autor ispisao upravo briljantne epizode, koje opisuju europska događanja 60-ih godina prošlog stoljeća (kad naši pajdaši kamiondžije “jašu” Europom). Pa tako zahvaćamo Španjolsku za vrijeme Franca, seksualnu revoluciju, hippy pokret i život u komuni, droge, emancipaciju žena, studentske nemire, abortuse u Engleskoj, na koje se zapućuju bogate španjolske kćeri, glazbu, ali i izvrsne epizode iz života raznih likova u romanu. Okosnicu ovoga romana zapravo ne čini toliko Gabriel, koliko njegova sveprisutna odsutnost, oko koje se vrte svi ostali likovi: otac kojeg nikada nema, odsutni ljubavnik četirima ženama i, službeno etiketirana, nestala osoba.
Svojevrsni nedostatak ovoga romana bio bi nedovoljna detaljiziranost četvorice Kristofora (zapravo, kao da njih četvorica čine jedan lik, često se i pripovijeda u prvom licu množine), ali i ponešto stereotipni opisi njihovih majki (primjerice, engleska medicinska sestra, koja je “pala” na percepciju Gabriela kao zagonetnog “latin lovera”). Međutim, gledajući roman kao cjelinu, ti “nedostaci” ne umanjuju vrijednost ove gorko-slatke priče o Europi, turbulentnom i zanimljivom vremenu, i neuhvatljivom protagonistu. Kristofori bi rekli: “Svaki sat koji sada protječe proživljavamo s čudnim osjećajem da ne znamo opraštamo li se od Gabriela ili smo tek stigli. Tek sada razumijemo ono što su nam naše majke rekle tisuću puta. Kad dođe, već odlazi. Kad odlazi, ostaje.”
Foto: Fraktura, Instagram
