Sarajevo / @wind_wild
Ima tako tih nekih pisaca, koje nekom srećom otkriješ, i koje čitaš predano, gotovo pobožno, pomalo i nesubjektivno, ali baš te briga. Voliš ih. Čitaš sve što napišu, veseliš se kao malo dijete kad im izlazi nova knjiga, njihova djela imaju posebno mjesto na tvojoj polici, možda si uspio uloviti i posvetu i potpis tog tvog najdražeg autora. U mom svijetu, gornjem opisu odgovara bosanskohercegovački pisac s američkom adresom, Semezdin Mehmedinović.
Ruski kompjuter
Započelo je s njegovim sjajnim djelom “Ruski kompjuter”, duboko potresnim dnevnikom ratnog Sarajeva i poratne selidbe u tu daleku Ameriku. Nastavilo se s “Autoportretom s torbom”, iskrenim i intimističkim zapisom, u kojem Mehmedinović podastire svoja razmišljanja o svijetu koji ga okružuje, kroz crtice, eseje i zanimljive crteže. Zatim smo se družili u “Knjizi prozora”, da bi se krug (za sada) zatvorio najnovijom knjigom neobičnog naziva (neću vam otkriti značenje, to ćete morati sami) “Me’med, crvena bandana i pahuljica”.
Ponovno je pred nama žanrovski teško odrediva knjiga (ali, uostalom, koga briga za površno, prizemno i isprazno etiketiranje?!), podijeljena u tri dijela, začinjena Mehmedinovićevim crtežima. U prvom dijelu Mehmedinović se osvrće na svoje iskustvo srčanog udara, svojevrsnog tektonskog poremećaja, koji je promijenio njegove životne navike, ali i njega kao čovjeka. Pa kaže: “Naravno da sam razmišljao i sve ove godine gradio odnos prema svojoj smrti, ali nisam očekivao da bi ona mogla doći kao posljedica odustajanja srca.”
U drugom dijelu piše o putovanju američkim prostranstvima sa sinom Harunom, fotografom, koji pritom snima zadivljujuće fotografije pustinjskog neba (svakako proguglajte Harunove fotografije, a jedan njegov timelapse video koristili su i Rolling Stonesi na svojoj turneji 2015.) Obraća se sinu i raščlanjuje njihov odnos, dok putuju slabo nastanjenim američkim predjelima. U trećem dijelu ispisuje tople stranice o supruzi, koja je doživjela moždani udar, i izgubila pamćenje na posljednjih nekoliko godina života. Dok strepi hoće li supruga preživjeti, a zatim i hoće li joj se vratiti pamćenje i kako će uopće nastaviti svoj život (u kojem svaki dan iznova saznaje da je netko umro prije nekoliko godina) piše: “…tragični događaj uvećava našu životnu snagu i naš potencijal da se volimo. Stražarim uz njen krevet. Ja sam stari, sentimentalni vojnik.”
@philchester
O čemu Mehmedinović piše?
I sad, pomislio bi neki tamo neupućen čovjek: Pa što se tu ima pisati? O bolestima? O tim jednostavnim stvarima obične svakodnevice? Ali taj čovjek nije čitao Semezdina Mehmedinovića. Naime, Mehmedinović je pisac koji može pisati doslovno o bilo čemu. Znate ono kad se kaže za glumca da bi bio zanimljiv i da recitira telefonski imenik? E, pa to možemo mirne duše prenijeti i na Mehmedinovića. On može pisati o bilo čemu, pa bilo to i iskustvo bolesti (koje se svi mi nekako plašimo), i o sasvim običnim, svakodnevnim stvarima poput selidbe, dugačkog hodnika do stana, napuštene benzinske postaje u američkoj pustinji, političkoj trumpovskoj situaciji, i svojim pisanjem doseći književne vrhunce.
Nekoliko velikih događaja (zapravo velikih zdravstvenih problema), i s druge strane posve jednostavne, svakodnevne “sitničice”, opisuje dirljivim, poetičnim rečenicama, stilski izbrušenima do savršenstva. On je pisac magnetske privlačnosti, koji te uvuče u svoja djela, svojom iskrenošću i nenametljivošću te natjera da uroniš u svu ljepotu pisane riječi. Ne možeš i ne želiš izaći van. A kad dođeš do one zadnje stranice, onog zadnjeg retka, najrađe bi samo okrenuo na prvu i počeo ispočetka. Jednostavno, Semezdin je pisac kojeg je pravi užitak čitati. Njegova su djela, pa tako i ovo nije iznimka, koncentrat Čiste Umjetnosti.
Velika Ljubav
Mehmedinović piše iskreno, toplo i bolno, otkrivajući nam svu svoju intimu, život i svijet čovjeka koji je i intelektualac, i pjesnik, i pisac, i izbjeglica, i imigrant, i Amerikanac, i suprug i otac. On promatra i propitkuje svijet oko sebe, odnose u kojima se nalazi, samoću, zaborav, iskustvo rata. Promatra i zamjećuje, pomalo melankolično i duboko perceptivno. Otkriva nam svu kompleksnost svih svojih uloga, u ovoj zadnjoj knjizi s naglaskom na ulogu supruga i oca. A u tim ulogama ogleda se sva Ljubav, sve ono što bi istinska ljubav trebala biti, a danas tako često nije. Zapravo je “Me’med, crvena bandana i pahuljica” knjiga o Velikoj Ljubavi.
@philchester
Semezdinova melodija je mol
Kako bi rekao češki pisac Ian Nӗmec u sjajnom romanu “Povijest svjetlosti” – melodija čovjeka može biti dur i mol – Semezdinova je mol. Ali kad čitam Mehmedinovićeva djela, a često ih čitam i fragmentarno, mene njegova djela nekim čudom okrenu duru (valjda je moja melodija dur…). Iznova se podsjetim kako se život sastoji od tih malih stvari, sitnica na kojima bismo trebali biti zahvalni, i u kojima bismo trebali uživati, a koje prečesto ne primjećujemo. Živimo u tom hektičnom, hiperubrzanom svijetu, u kojem smo se nakačili na uspjeh i novac, na mega događaje i mega iskustva, koja objavljujemo po instagramima i fejsbucima (ako nije on line – nije se ni dogodilo) i jednostavno smo zaboravili stati i promatrati. Zaboravili smo širom otvoriti oči na često toliko divan i inspirativan svijet oko sebe. I to je ono na što nas (mene) Mehmedinovićeva knjiga potiče.
Uvijek me uspori, prestanem se kretati u fast forward modu, i napokon stanem, udahnem, (pro)gledam. I uvijek se iznova čudim svemu oko sebe, kao da svijet vidim prvi put. I uvijek kažem sama sebi da ću sada polakše. Koncentriranije. Osvještenije. I tako dok hodam šumskom stazom ne znam što mi je ljepše: šuškanje šljunka pod mojim nogama, zelena boja drveća, plava boja neba ili ti bijeli vateni oblaci različitih oblika… I bude mi tako milo…
@godandman
Foto: Instagram, Fraktura
