Prije više od dvadeset sam godina, na polici za knjige, naišla na bilježnicu moga tate, u koju je on, još od srednjoškolskih dana, prepisivao njemu lijepe rečenice iz raznih romana, koje je kroz godine pročitao. Na nekih je pet, šest stranica, prepoznatljivim tatinim rukopisom, bilo zapisano nekoliko desetaka predivnih rečenica, koje su me već tada, iako sam bila nejako mladunče, zabljesnule svojom mudrošću.
Znala sam da sam premala za ozbiljno čitanje toga romana, jer je, primjerice rečenica koja mi se posebno urezala i koja mi posebno nije bila jasna bila: ‘Kud vojska prođe, trava ne niče, ali niču djeca’. Ali, dobro sam zapamtila autora i djelo. Bio je to Meša Selimović i njegov divan roman ‘Derviš i smrt’.
Mešin je roman čekao više od deset godina da dođe na red. Sa dvadeset i nešto sitno, napokon sam ga čitala, posuđeni primjerak iz jedne sarajevske kućne biblioteke, koja je nekim čudom preživjela rat, u vlaku, na devetosatnom putu iz Sarajeva prema kući. Nekih pet, šest godina kasnije, suprug mi je poklonio ‘Derviša’, donijevši ga iz nekog beogradskog antikvarijata. Pomalo zastrašujuće naslovnice, divnih, posve žutih listova, knjiga je svjedočila o mnogim rukama, koje su ju prelistavale. (Sarajevo, Beograd, Zagreb, Meša i ja na maloj balkanskoj turi…) Prošle sam ga godine čitala ponovno, treći put, pomno ispisujući rečenice, koje su mi u prva dva čitanja nekim čudom bile promakle.
Meša Selimović sa suprugom Darkom
Što je to što me nagoni da se romanu ‘Derviš i smrt’ vraćam u gotovo pravilnim razmacima, svakih pet godina? Zašto smatram da je to, bez premca, najbolji roman koji sam čitala u životu? Sigurna sam i da nipošto nisam jedina. Nas, sličnih, Mešinih, je pozamašan broj… Kako bih pokušala odgovoriti na postavljena pitanja, najprije je potrebno zaviriti u priču iza same priče, u priču iza romana.
Roman ‘Derviš i smrt’ izašao je 1966. godine, u Mešinim spisateljski zrelim i ozbiljnim godinama. Međutim, tragedija, koja je pisca nesumljivo obilježila, dogodila se više od dvadeset godina ranije. Krajem Drugog svjetskog rata, najstariji je Mešin brat, Šefkija, inače partizanski oficir, bio osuđen i strijeljan zbog navodne krađe narodne imovine. Meša mu tada nije mogao pomoći, a drugi brat, visoki oficir Ozne, Teufik, navodno nije želio. I tako je ta tragedija, koja je zasigurno prouzročila mnoge besane noći, grizodušje i brojna moralna previranja, iznjedrila sjajno djelo.
Iz sasvim je očitih razloga bilo nemoguće smjestiti radnju romana u Tuzlu, na kraj Drugog svjetskog rata. Stoga je ‘Derviš i smrt’ otputovao u neka davna vremena, u bosansku kasabu za turske okupacije. Narator romana, derviš Ahmed Nurudin, nastojeći spasiti od pogubljenja brata, optuženog za zločin koji nije počinio, ulazi u nevjerojatno zakučast svijet interesa i politike, koji egzistira po onoj staroj narodnoj poslovici ‘Kadija te tuži, kadija ti sudi’. Boreći se sa ogrubjelim svijetom, ne snalazeći se u njemu, derviš zaključuje: ‘Ali nisam podnosio ni svoju ni tuđu grubost, stidio sam se kad bi me pobijedila, dugo pamtio kad bi me pogodila.’
Ovaj sjajan roman može se promatrati iz nekoliko različitih vizura. Naime, on je savršena, orijentalnim motivima obojana slika prošlog, prilično okrutnog i tvrdog vremena turske okupacije. I u redu je, ako u njemu čitatelj vidi samo izvrsnu povijesnu priču.
Ali, ovaj je roman i puno više od same priče. Naime, u neprestanoj utrci s vremenom i uronjen u niz dramatičnih događaja, derviš Nurudin počinje propitkivati tragediju, koja ga je zadesila, iz šireg kuta, nastojeći pronaći odgovor na brojna pitanja. Derviš razmišlja o misteriju i smislu života i smrti, o obitelji i međuljudskim odnosima, dužnostima i željama, izdaji i vjernosti, ljubavi i mržnji. Ukoliko apstrahiramo konkretno mjesto i vrijeme, shvaćamo da je ‘Derviš i smrt’ minuciozan visokofilozofski, poetični i duhovni tekst velikoga pisca, u naponu svoje spisateljske snage. To je tekst koji nadilazi tako profane granice mjesta i vremena, pletući priču o sudbini malog čovjeka u velikoj totalitarnoj ideologiji. I kao takav, on je savršeno aktualan i savršeno sposoban da se preslika u bilo koje mjesto i vrijeme, savršeno kompetentan da nas, svojom mudrošću, koječemu pouči.
Selimović je napisao još podosta stranica. I sve što sam njegovo čitala mi je drago. Ali, ‘Derviš’ je zauvijek ostao na nekom zamišljenom pijedestalu savršenosti. Jer ovaj je roman bolno intiman, životan i nadasve osoban. Ovaj je roman sam Meša.
I danas, na Mešin 105. rođendan, mislila sam da bi ga se baš bilo lijepo opet sjetiti. Možda bi bilo lijepo i da ga se sjeti neki sastavljač lektire, jer ga na popisu iste, koliko znam, nema. Kukali bi mladi, sedamnaestgodišnji srednjoškolci što moraju iščitati te gusto pisane rečenice, ali mislim da bi im negdje ipak ostala urezana njihova dubina i ljepota, toliko drugačija od našeg današnjeg šturog i površnog, internetskog izričaja.
Na kraju, zašto me baš ovaj roman toliko osvojio? Eto, valjda je to ljubav. A Meša rječito, kako samo on zna, kaže: ‘Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati i tražiti joj razlog’.
Foto: Facebook, Instagram, Getty Images
