Distopija dolazi od grčke riječi dis, što znači loše, i topos, mjesto, a predstavlja izmaštano, nepostojeće društvo, koje iz određenih razloga nije baš nešto što bismo poželjeli, i koje je zapravo bitno lošije od onoga u kojem trenutno živimo. I upravo je to tema romana sjajne kanadske spisateljice, Margaret Attwood Godina potopa, inače dio trilogije koju još čine i Gazela i Kosac i Ludi Adam.
Godina potopa upoznaje nas s krajem svijeta, nakon što je zemlju pogodila pošast zvana bezvodni potop, zapravo neki virus koji je pobio (točnije, rastopio) većinu ljudi na zemlji. Izgleda da su jedine preživjele Toby, koja je ostala zatvorena u wellness centru, te tako izbjegla zarazu, te Ren, zatvorena u izolaciji u skupom seks-klubu. Sadašnje i prošle priče ovih dviju žena se isprepliću te tako dobivamo uvid u nevjerojatan svijet vrsne pripovjedačice, kakva je Margaret Attwood.
Nekoliko godina prije pošasti, svijet nije baš lijepo mjesto. Postoji taj ‘idealni’, zatvoreni svijet bogataša, trošenja love, mahnitog pomlađivanja, genetički modificiranih biljaka i životinja te stroge kontrole od strane Korporacija (poznato?). Izvan tog ‘lijepog’ svijeta su različite ‘plebeje’, rekli bismo slumovi, u kojima ljudi preživljavaju na najmaštovitije načine. Bande, siromaštvo, krađa organa, droga, kriminal, samo je dio tog nelijepog svijeta, koji moraš preživjeti. I u takvom svijetu pojavljuju se Božji Vrtlari, neobična sekta koja predviđa bezvodni potop. Kult je to koji propovijeda posvemašnje povezivanje s prirodom, odnosno onim što je od nje ostalo. Pomalo djetinjasti, s čudnim propovijedima i smiješnim vjerskim himnama, svi se zovu Adami i Eve, oblače se u vrećastu odjeću, ali, u tom kaotičnom, jezivom svijetu, svojim članovima ipak pružaju kakvu takvu sigurnost. Ali, ‘čovječji pad bio je višedimenzionalan…’, i, kako stvari stoje, nema pomoći, bijega, a ni neke prevelike nade…
‘Godina potopa’ neobičan je roman. Attwodova je vrlo detaljno i minuciozno stvorila čitav jedan svijet, koji nije trenutno naš, ali isto tako bi vrlo lako mogao biti. Jer i naš se svijet sastoji od korporacija, koje nas nesumnjivo kontroliraju na ove ili one načine. I naš svijet je materijalistički, koji nas neprekidno tjera da trošimo novce koje nemamo, na stvari koje nam ne trebaju. Imamo ekološke katastrofe (primjerice, posljedice černobilske katastrofe osjećat će se na tom području još 20 000 godina). I naše životinjske i biljne vrste izumiru. Imamo vjerske fanatike, najrazličitijih provenijencija. Igramo se genetičkim modificiranjem, od hrane, pa do nas samih, bez jasne predodžbe kakvog će to utjecaja imati na nas i našu djecu. Zapravo, kad malo bolje pogledamo, distopijski i zastrašujući svijet M. Attwood nije baš ni tako daleko.
Tematika budućeg društva je prilično nezgodna. Može zvučati površno i smiješno. Međutim, kad ju piše spisateljica kalibra M. Attwood, tada postaje zabrinjavajuća i tjera na promišljanje. Iako mi je ovaj roman nešto slabiji od sjajne ‘Sluškinjine priče’, u kojoj se Attwoodova bavila problemom žena u budućem američkom društvu, gdje su žene svedene na puki objekt za rađanje djece, ‘Godina potopa’ obilježena je izuzetnom razinom kreativnosti i hrabrosti. Nakon romana se zaista pitam gdje smo i kamo idemo. Što će nam se dogoditi? Hoćemo li doista uništiti to naše jedino stanište? Hm. Ne znam. Vrijeme će pokazati. Ili možda neće? Jer kako je to govorio osnivač Božjih Vrtlara, Adam Prvi: ‘Pijesak vremena živi je pijesak…u njega svašta utone bez traga. Pravi je blagoslov kad u njega utonu suvišne brige”‘. Eto, živi bili, pa vidjeli.
Foto: Instagram
