U Berlinu, tipični stanovi kako ih popularno zovu “altbau” (stara gradnja) imaju karakterističan raspored što uglavnom znači veliki hodnik iz kojeg se ulazi u svaku prostoriju.
Kada iznajmljujete stan malo tko će se upuštati u neku veću renovaciju, a malo tko će vam to i dozvoliti.
San o mojoj “open kitchen” fantaziji je potonuo. Nisam od onih kojima smeta miris kuhanja po stanu, dapače! Volim mirise, volim kreativni nered, sve što asocira na život u jednom stanu i sve ono što ga čini domom.
Kada smo se uselili u stan u kojem i sada živimo kuhinja je bila u najgorem stanju. Poprilično je velika, više od 12 kvadrata, ali doslovno nije imala ni poda! Uvijek sam željela sivu kuhinju, ali budžet nam to nije dozvoljavao. Željela sam i da sve bude krcato policama te izloženo vani, oku dostupno, međutim zidovi ne mogu ništa “nositi”, tako da ništa što sam htjela nisam mogla imati. Doslovno!
Kuhinja je trebala biti cjenovno pristupačna i dostupna odmah ili bar u nekom razumnom roku. Kada već nije mogla biti siva, onda je svakako morala biti bijela s drvenom radnom plohom.
Na jedan smo zid ipak uspjeli montirati police i na njima uglavnom držim posuđe koje mi služi za fotografiranje hrane. Na istoj strani nalazi se mala klupica koja je u sklopu same kuhinje gdje uglavnom odmara moj pas dok ja kuham. 🙂 A i gosti rado na njoj borave.
Drveni stol služi isključivo za fotografiju te na njemu rijetko jedemo. On je već postao Kuživancijin zaštitni znak. Obožavam cvijeće te mi je uz voće definitivno najljepši ukras svakoj kuhinji. Uvijek imam buket svježeg cvijeća.
Iako je finalna verzija moje nadraže prostorije u stanu daleko od početne vizije, jako je volim baš ovakvu kakva jest, savršeno nesavršenu!
