Postoje dvije vrste ljudi koje tvrde: ‘Takav sam i ne mogu se promijeniti!’. Prvi se loše ponašaju i ne žele za to preuzeti odgovornost. O njima ovdje neće biti riječi jer tu rečenicu takvi ljudi koriste samo kao izgovor. Kod takvih ljudi djeluju samo oštre riječi. Drugi su svjesni da se ponašaju krivo, ali su zaista uvjereni u to da si ne mogu pomoći.
Takvi ljudi često dopuštaju da ih se omalovažava ili iskorištava, a zbog takvog svojeg stava nerijetko ne uspijevaju postići rezultate kakvi bi bili primjereni njihovim potencijalima. Zbog toga pate jednako kao i primjerice oni koji brzo izgube živce pa ih drugi zbog ‘teškog’ karaktera zaobilaze. Dobra vijest je, međutim, da sve to može biti drugačije.
Ništa nije trajno zapisano
Uvjerenje da je naše ponašanje trajno zapisano i nepromjenjivo jedna je od najvećih prepreka za sreću u našim životima. Prije se smatralo da se naše moždane strukture, a time i karakter, razvijaju u prvim godinama života i zatim više ili manje ostaju nepromjenjivi. Danas se zna da naš mozak cijeli život zadržava određenu fleksibilnost i mogućnost promjena.
Neuroznanstvenici to nazivaju i neuroplasticitetom. Naime, kad doživimo nova iskustva, nešto novo naučimo ili se s nečim ili nekim uhvatimo u koštac, u mozgu se stvaraju novi spletovi živaca koji utječu na naše buduće ponašanje. I naravno, mijenjaju neke automatske oblike ponašanja i navike koje smo stekli kroz život. Taj promjena nije jednostavna i ne dolazi preko noći, ali je moguća i izvediva.
Uvijek imamo mogućnost izbora
Također, velika je prepreka vjerovati da nemate izbora. Na taj način imate osjećaj izloženosti i bespomoćnosti. I u principu ste žrtva samog sebe. To nije dobar temelj za zadovoljstvo, a s druge strane je i velika prepreka da postignete bilo što u životu, razvijate se ili se za nešto borite. Za izlaženje iz ovog začaranog kruga izrazito je važno znati jedno – naša osobnost nije nešto kruto i nepromjenjivo što nam je dano još u kolijevci ili smo usvojili kao obrazac u djetinjstvu.
U svakoj dobi i svakom trenutku u životu imamo mogućnost ponovno naučiti i utrenirati ponašanja i sposobnosti koje želimo. To ne znači da možemo potpuno promijeniti sebe. Ako ste osjetljivi i emotivni, nećete odjednom postati hladni i otporni na sve udarce. No možete naučiti opuštenije se postavljati prema drskim opaskama ili teškim situacijama.
Ako želite promijeniti stav ‘to je tako, drugačije ne može biti!’ u ‘uvijek treba pokušati nešto promijeniti i boriti se!’, nemojte odmah krenuti s ‘krupnim’ izazovima, već se radije uhvatite u koštac s malim stvarima iz vaše svakodnevice koje također utječu na kvalitetu života. Male pobjede (i promjene) polako će vas dovesti do velikog uspjeha.
Koliko nas je unutra?
Ne postoji jedna, prava jezgra naše osobnosti. Mi smo puno slojevitiji i kompleksniji no što mislimo i reagiramo svaki puta drugačije, ovisno o okolnostima i situaciji. To se između ostalog događa i zato što svi mi u životu imamo različite uloge. Mi smo kćeri, majke, prijateljice, kolegice – i kao takve se ponašamo različito. I pritom nema one ‘prave’ reakcije. Samo zato što ste privatno živahni i društveni, a na poslu suzdržani, ne znači da na poslu ne pokazujete svoje pravo lice. Čovjek može biti sve to, i društven i suzdržan u različitim situacijama. Imamo zaista velik repertoar ponašanja koja možemo koristiti i to bismo i trebali činiti!
Strahovi su normalni
Nešto promijeniti u životu, isprobati nešto novo – to su koraci koje teško poduzimamo jer su povezani s neizvjesnošću koja izaziva osjećaj straha. Što ako ne uspijem? Što ako u svemu izgubim sebe? Što će reći ljudi? Što će misliti o meni? Bez brige, takvi strahovi su normalni. I dobri jer nam ukazuju na to da se radi o nečemu što zaslužuje našu potpunu pozornost. Na kraju, ne želimo se dovesti u neku lošu situaciju, prisiljavati se na nešto, žrtvovati se. Želimo možda biti samo malo hrabriji, opušteniji, usmjereni prema cilju i to i možemo ako početni strah iskoristimo kao pripremu
Cijeli članak pročitajte na stranici Sretna.hr
Foto: Instagram @lichipan
