Hrvatski fotosavez u suradnji s Galerijom Fotografija iz Ljubljane otvorio je izložbu ‘Najljepše mjesto na svijetu’ u početkom rujna 2016. u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, projekt nastao pod palicom kustosice Sandre Križić Roban i u suradnji s Karlom Pudar i Barbarom Čeferin.
Osim o izloženim, odličnim radovima suvremene slovenske fotografije, popričali smo i o njihovom zajedničkom radu, spajanju generacija, medija i žena jer se nekako baš u tom trenutku iskristalizirao moment djelovanja kustosica, žena, na velikim fotografskim projektima.
Paralelno se s vašom izložbom dešavao festival Organ vida i u organizacijskom timu prevladavaju (ili su čak isključivo) žene, a s druge strane vidimo koliko je mnogo muških fotografa. Također u vašem timu su također samo žene…Kao da se desio neki obrat, kako to vi to vidite, tu promjenu?
Sandra Križić Roban: Rekla bih da su žene spremnije raditi u uvijetima koje muškarce ne bi zadovoljavali, često je mnogo kustosica, kustoskih udruga sklopljenih samo od žena, teško mi je govoriti iz rodne pozicije, ne gledam stvari na taj način. U svom poslu se okružujem s mladim generacijama jer donose jednu novu energiju i ne gledam je li je netko muškarac ili žena. No, ono što vidim da u ovom poslu ima toliko prekarnog rada i da ima više žena, jer žene prije rade takve poslove, grade svoje karijere u skoro pa nemogućim uvijetima. No, to nije problem samo naše sredine, to je globalni problem.
Karla Pudar: Možda je kultura, jer smo ‘mali’, nešto drugačija, vidimo da se situacija mijenja, prije je bilo više kustosa, kritičara, sada je situacija obrnuta, ima više žena koje produciraju i izlažu… Na ovoj, našoj, izložbi jednaki je broj zastupljenih fotografa i fotografkinja, no broj je nastao isključivo prema kriteriju kvalitete. No, kao što Sandra kaže, mislim isto da su žene sklonije raditi kompromise na tržištu rada. I često je percepcija radnice i radnika drugačija, naravno u korist radnika, ne radnice.
Postav izložbe ‘Najljepše mjesto na svijetu‘ me jako pozitivno iznenadio jer je iznimno oku ugodan, skladan. Postigli ste odličan omjer količinskog i stilskog odabira radova…
Sandra Križić Roban: Drago nam je. Stvarno smo se potrudile naći mjeru izloženih radova, tu mi je Karla mnogo pomogla, mnogo smo o postavu pričale i potrudile smo se napraviti i izložiti najbolji mogući postav.
Karla Pudar: Bilo nam je teško jedino zbog toga što se radi o serijama fotografija jer nismo mogli sve izložiti te smo morale izdvojiti pojedine radove. No tim je bio odličan i istakla bih arhitektonski postav radova za koji je zaslužna Mirna Horvat, koja je osmislila tu zanimljivu biblioteku te Rafaela Dražić koja je zaslužna za katalog. Jedan jako zdravi tim i ženska energija.
Ide li vam na ruku to što ste se poklopili s festivalom Organ vida, jer je fotografija kao medij sada prilično popularna i zastupljena u medijima?
Sadra Križić Roban: Mislim da je to dobro jer je fotografija bila malo zapostavljena i odnos medija je bio takav da se fotografija bila često banalizirala, posebno kada se radilo o digitalnoj fotografiji… Drago mi je da je jednako ili skoro jednako zastupljena kao ostale umjetnosti i u fokusu je publike i medija.
Karla Pudar: Pogotovo ako se uzme međunarodni kontest, jer na primjer u Ljubljani i drugim europskim gradovima postoje tjedni i mjeseci fotografije. Postoje neki slični planovi i kod nas, voljeli bi da se nešto takvo realizira, no vidjet ćemo hoće li biti moguće. Posebno jer nema mnogo galerija, ili bolje rečeno – ima jako malo galerija koje su specijalizirane za fotografiju.
Vaša Udruga Ured za fotografiju ima jednu od rijetkih dobrih internetskih stranica, jako je informativna, dijeli mnogo sadržaja, vaša udruga nema profil na niti jednoj društvenoj mreži, no stranica je odlično osmišljena…
Sandra Križić Roban: Web udruge je jako dobro riješen, ne vidimo smisla da i galerija ima svoj web, sve u biti dijelimo s jednog izvora. Jako smo zadovoljni što mnogo radimo, što nas prepoznaju te da evo, kao najnovija vijest – možemo realizirati i tri fotomonografije, uz pomoć Zaklade Adris, iako sa skučenim budgetom, jako je veliki zalogaj izaći sa tri knjige na scenu i to istovremeno. Tako da imamo mnogo projekata koje komuniciramo s jednog izvora, weba udruge.
Karla Pudar: Veliki zalogaj će nam biti i digitalni repozitorij koji smo krenuli raditi. Na nezavisnoj sceni je jako teško ostvariti sredstva za projekte i zaposlenike, što oduzima mnogo vremena i energije, dosta je iscrpljujuće. No, kreativni dio posla, iako u manjem dijelu, dovoljno je velik da nas gura dalje.
Sandra Križić Roban: Da, to i jest razlog zašto smo makli dosta projekata, jer moramo rasporediti vrijeme drugačije kako bi se mogli potpuno fokusirati na projekte i sve ih realizirati na nivou koji nam je ne samo zadovoljavajući, već koji zadovoljava zadane visoke kriterije. Za sada imamo zacrtane četiri, maksimalno pet izložaba godišnje, rezidencije, voljela bih imati mogućnost da značajnije sudjelujemo u produkciji radova i da maksimalno honoriramo autore.
Foto: Sanja Jagatić
