Neka barem desetljetna, a možda za svaki slučaj i godišnja inventura života trebala bi uključivati pregled onih kojima smo zahvalni pa onda i kojima od njih jesmo, a kojima nismo zahvalili. Zato ću Muriel Barbery poslati mail u kojem ću joj se zahvaliti na podsjetniku da možemo biti što god želimo, da se otmjenost može naći na neočekivanim mjestima, da ljepotu treba vidjeti u svakodnevnim trenucima i da se čaroliju treba uporno tražiti i stvarati. I na jednim ljepljivim valjcima za skidanje dlaka leopard uzorka. No to je neka druga priča…
Muriel Barbery francuska je spisateljica koja je svoju, za sada jedinu knjigu prevedenu na hrvatski, «Otmjenost ježa», objavila 2006. godine. Njen francuski izdavač odlučio se za tiražu od 4000 primjeraka od kojih je u prvom tjednu prodano njih 12. A onda 50 izdanja kasnije u Francuskoj je prodana u više od dva milijuna primjeraka gdje je i 30 tjedana provela na listi najprodavanijih knjiga. Prevedena je i na više od 40 jezika i prodana u šest milijuna primjeraka u svijetu. «Otmjenost ježa» priča je o dva ženska lika, dnevnička narativa Renée i Palome. Jedna je neugledna, ali sofisticirana, «izvana pokrivena bodljama», a «iznutra, ona ima istu jednostavnu istančanost ježa: zavaravajuće indolentno malo stvorenje, divlje samotno i strašno otmjeno» – kućepaziteljica jedne buržujske zgrade u Parisu, a druga mudra «intelektualka (koja se podsmjeva drugim intelektualcima)», u život razočarana, jedanestogodišnja stanarka iste zgrade koja se na svoj 12. rođendan planira ubiti ne bi li izbjegla sudbinu da kao njeni ukućani život provede poput zlatne ribice u akvariju.
Priča je to o tome kako se izgubiti u knjigama, gdje sve ima ljepote, jednom bogatom japanskom gospodinu Kakuru Ozuu i njegovoj elegantno tužnoj sudbini, mački koja nosi ime Tolstoyevog junaka, Palominoj majci koja živi na tabletama i sestri koja je spas našla u opsesivno kompulzivnom poremećaju, priča je to o čaju, tamnoj čokoladi, ljepoti sushija i važnosti da tu i tamo imamo duboke misli… Prepuna je dražesnih mudrosti iz očiju dvije protagonistice koje sam silno poželjela imati za prijateljice tijekom nešto više od 48 sati jednog vikenda u kojem sam progutala ovu knjigu. Muriel je prošlog tjedna bila gošća Festivala svjetske književnosti (FSK) gdje se imala prilike upoznati sa svojim hrvatskim čitateljima. Njena prva knjiga, «Une Gourmandise» («Poslastica») o «najvećem svjetskom gastro kritičaru na svijetu» koji umire i u zadnjih sati svog života traga za određenim okusom nije nažalost prevedena na hrvatski, ali njena nova knjiga «La Vie des Elfes» («Život vila») izlazi početkom 2017. u nakladi Vuković&Runjić. Prošli tjedan, uz ponovno druženje s Renée i Palomom tijekom projekcije francuskog filma «Jež» snimljenog prema knjizi «Otmjenost ježa» prikazanog na FSKu, imala sam priliku i popiti kavu i provesti jedno sunčano jutro na Zrinjevcu razgovarajući, prepoznavajući se i smijući se s Muriel Barbery.
Kažete da pišete samo o onome što volite – znači li to da su i Renée, i Paloma, i Kakuro vaše srodne duše? Ili su neka verzija vas?
Hm, naravno da su moje srodne duše. Ali ja imam čudan odnos sa svojim likovima. Nisam u mogućnosti govoriti o intimnim stvarima, nikada ne govorim o svom privatnom životu. Intima je nešto što se treba divlje braniti. Ali kada pišem, izmišljam svoje likove, to je neki podsvjesni proces i onda na kraju doznam da su oni moje srodne duše. I naučim puno o sebi. Uvijek se iznenadim koliko sam toga što nisam ni znala da osjećam stavila u njih i time to osvjestila. U «Otmjenosti ježa» je to posebno naglašeno jer je pisano u prvom licu. Ljudi govore što vole i što ne vole, naravno da onda tu ima puno mene. Ali imamo dva prva lica – onaj jedne starije gospođe i drugi jedne djevojčice. A vi ste što se godina tiče taman negdje između njih dvije. To je kao kad sanjate. U isto vrijeme ste i nigdje i svugdje, mi smo mi i drugi ljudi, a drugi ljudi su i drugi ljudi. Stvarno je kao u snu, tako funkcionira fikcija
Da se zaustavimo prije nego se upletemo duboko u psihoanalizu – možemo li reći da s dječjom nevinošću izgubimo i neku dječju mudrost koju smo tada imali, a nadamo se da ćemo u nekim godinama opet tu mudrost naći pa ste se onda smjestili na pola puta od obje mudrice. Jeste li zato tako odabrali likove?
Prije svega ja ne odabirem svoje likove. Oni se iznenada rađaju i onda ja slijedim njihov put. Kad bi se mogla probuditi ujutro i reći – oh, sad ću napisati roman s likovima jedne tinejdžerice i jedne starije gospođe moj život bio bi puno jednostavniji. Tako da nisam ništa odabrala i dugo vremena bila je samo Renée. Htjela sam napisati roman o kućepaziteljici i onda negdje nakon dvjestotinjak stranica na njena vrata kuca djevojčica kako bi pokupila poštu za svoju sestru i kad je moj bivši muž pročitao taj dio rekao je – oh, zgodan lik! Zašto joj ne bi dala glas. I meni se ideja svidjela i vratila sam se na početak i ispreprela Renée i Palomu. Zato je struktura romana vrlo jednostavna. A rezultat je posve kaotičnog procesa. Na kraju sam se iznenadila kako je ispalo. Mislim da ako imaš jasnu ideju kako si nešto stvorio možeš biti siguran da je to loše. Ali ako pogledaš to što si napisao i pitaš se – wow, to sam ja napisala? Onda postoji šansa da je to dobro.
Jedna od najcitiranijih rečenica je ona kad Paloma «Što umjetnost čini za nas? Ona daje oblik našim emocijama, čini ih vidljivima…» To je neka primarno romantičarska ideja da nas literatura, umjetnost čine osjetljivijima na ljubav, poštovanje… ali umjetnost nas uči i teškim emocijama – očaju, beznadnosti, izgubljenosti, tuzi koja guši i paralizira… Mislim da na neki način «Otmjenost ježa» izražava upravo što o tome mislim. Jedna od mojih omiljenih jazz pjevačica, Billie Holliday, zvuči kao da sav bol svijeta pretvara u nešto prekrasno. Treba pokušati ono što je u životu bitno, a i teško, pretvoriti u nešto lijepo, nešto otmjeno.
Jedno intimno pitanje – gdje Muriel nalazi ljepotu?
Ali mogu odgovoriti na neintiman način. Gdje god mogu naći umjetnost. Puno vremena provodim odlazeći na izložbe, u muzeje koje volim, čitajući… Pokušavam imati što bogatiji odnos s umjetnošću. I prirodom. Pokušavam što više vremena provoditi u prirodi jer tamo sam naučila što je ljepota.
Kako je počeo odnos s ljepotama Japana?
To je jedno fantastično iskustvo. Prije nego sam napisala knjigu «Otmjenost ježa» ja nikada nisam bila u Japanu. S novcima od knjige sam otišla. Do tada je to bio samo san. Moj bivši muž je taj koji me kad smo još bili vrlo vrlo mladi upoznao s japanskom kulturom u koju je on već bio zaljubljen pa sam se onda zaljubila i ja. Prvo je to bila ljubav prema tradicionalnoj japanskoj umjetnosti – slikama, ikebani a onda i hrani. Bilo je to doba kad su se prvi japanski restorani počinjali otvarati u Parizu, mi smo još bili studenti. I sjećam se svog prvog sushija. U mom prvom romanu koji nije objavljen u Hrvatskoj ima cijeli jedan odlomak posvećen sushiju.
Pišete jako različite knjige. Ali u svakoj ima neka posveta čaroliji hrane. Da li je i hrana, može li biti vrsta umjetnosti?
Pa Francuskinja sam! Hrana je moja velika strast. Kada sam još bila djete jela bih apsolutno sve s velikom strašću i apetitom. A onda sam s godinama razvijala sofisticiraniji ukus. Moja prva kuharica je bila moja baka koja je kuhala divnu obiteljsku jednostavnu hranu što ne samo da educira vaše nepce nego i vaš um i nauči vas kako upravljati svojim strastima, kako ne jesti previše, ali uživati u jelu. To je isto neka edukacija. A u Francuskoj se priprema hrane svakako smatra umjetnošću i pristupa joj se s elegancijom.
Kritičari su se ljutili i bili zbunjeni oko referenci koje se protežu od filozofa poput Husslera do Eminema i japanske kinematografije… Ali čemu ljutnja – nije li mudrost, baš kao i ljepota, nešto što se svuda može naći, ali je rijetka?
Naravno. Ja sam dugo bila učiteljica filozofije. I kad sam pisala svoju doktorsku disertaciju otkrila sam da zapravo želim napisati roman. Znači, zapravo sam kasno otkrila da je moja prava strast književnost zbog jednog razloga – potpune slobode. Ako pišete fikciju vi ste posve slobodni, možete odlučiti što želite napraviti, što je moguće, a što nemoguće, pa i koje god reference želite koristiti, gdje god našli mudrost.
Ali slušate li Eminema ili je ste usput na radiju pokupili neki mudri stih?
Ne, ne, stvarno volim Eminema. U knjigama nikada ne govorim o stvarima koje ne volim. Ili jasno kažem da ih ne volim. Stihovi popularne glazbe znaju biti bogati izvor mudrosti i stihova, citata koji se lako pamte. A rap glazba ima te neke narative koje su strukturom slične pričama… Upravo tako. Ili antički epovi. Onaj o Perzeju ili o Didoni i Eneju. To je isti tip narative, netko govori nešto esencijalno o životu i ako to netko radi s talentom o kojem god mediju ili formi da se radi to je lijepo.
Pogledala sam neki dan na Festivalu svjetske književnosti i film «Jež» koji je snimljen prema vašoj knjizi. Nije to baš dobra filmska obrada, ali je korektna filmska interpretacija vašeg djela jedne mlade francuske redateljice kojoj je ovo bio prvi film. Ali u tih 90ak minuta filma ponovo sam proživjela knjigu i sjetila se koliko sam strašno ljuta i razočarana bila kad ste «ubili» Renée. Renée dok umire kaže da ju srce boli od neizvjesnosti Kakurove i njene sudbine. E pa, zabolilo je i mene.
Oh, niste jedini. Primila sam brojna ljuta pisma čitatelja od kojih su neki čitatelji slali prijedlog svojih alternativnih završetaka knjige. Neki su ih i raspisali i tražili da se u sljedeća izdanja knjige uvrste. Nemam što reći u svoju obranu. Morala sam je «ubiti» jer sam samo tako mogla reći neke bitne stvari koje sam željela reći.
Je li to način da se priča o troje protagonista – Renée, Palomi i Kakuro završi sa «i onda su živjeli sretno za vijeke vjekova» tako da jedan od njih više ne živi?
Uvijek ima puno načina. Ali se onda podsvjesno odlučite za jedan. A to je onda opet vjerovatno tema za psihoanalizu. Ali ja ne promišljam o onome što pišem, ja pišem.
Muriel Barbery i Iva Biondić
Jeste se onda i vi sami na sebe naljutili kad ste «ubili» Renée?
Ne, bila sam ganuta. Bilo mi je bitno izraziti što ona tada osjeća, što vidi i također spasiti Palomu kroz to.
U novoj knjizi riječ je opet o djevojčici Palominih godina?
Riječ je zapravo o dvije djevojčice. Tijekom prvog intervjua nakon što je knjiga izašla u Francuskoj novinarka me pitala zašto opet djevojčica tih godina. A ja sam ostala bez riječi jer uopće sama to do tog trenutka nisam uočila. Treća knjiga je opet posve različita od prve dvije. Opet je to knjiga o gubljenju nevinosti i pokušaju da se u životu održi čarolija. To se se na neki način dogodilo i Palomi koja je uslijed svoje visoke inteligencije, mudrosti izgubila dječju nevinost i više ne želi živjetu u tom svijetu koji je spoznala kao lišen čarolije. I kroz odnos s Renée i Kakurom ona nalazi nešto od životnih čarolija. I to je na jedan drugi i dosta kompleksniji način i tema nove knjige. Sasvim drugačija priča ali na kraju uviđam da su zapravo teme iste.
Je li lakše u životu lakše naći čaroliju sam ili imati nekoga da vam ju pomogne naći?
Ja je pokušavam nalaziti sama. Primarno u književnosti. Mislim da je to način na koji preživljavam. Održavam kroz to čaroliju. I kroz sva istraživanja koja radim za potrebe pisanja svojih knjiga. Nalazim čaroliju i u slikarstvu, prirodi, mačkama, pticama… Pročitala sam da su mnogi obožavatelji «Otmjenosti ježa jako nesretni s novom knjigom i da ste onda u jednom intervjuu rekli da vi zapravo ne pišete razmišljajući o svojim čitateljima…
Zašto onda objavljujete knjige?
To je dobro pitanje. Objavljujem knjige jer ima različitih publika, neke knjige su za neke ljude a druge knjige su za neke sasvim druge ljude. Razumijem da su se neki koji vole «Eleganciju…» izgubili u ovoj novoj knjizi. Ali ima i drugih tipova čitatelja koji su se baš u toj novoj našli. Mislim da svaka knjiga treba naći svoju publiku, malu ili veliku, neke jednog ili dva čitatelja, neke milijune. Ali zašto objavljujem knjige je stvarno dobro pitanje. Mogla bi ih i neobjavljivati. Uvijek mi je pomalo teško o tome odlučiti. Prvu knjigu nisam htjela objaviti ali bivši muž me uvjerio da bi trebala i on je poslao rukopis izdavačima. I da to s izdavanjem knjiga ima puno neudobnih situacija za mene. Ali to mi s druge strane daje i priliku da upoznam svoje čitatelje, neke od njih divne ljude koje inače nikada ne bi upoznala.
Možda ću jednom ne objaviti knjigu nego je napraviti dragocjenom time što će imati samo nekoliko odabranih čitatelja. Iako volim ipak kada ono što napišem dopre do nekog. Ne volim baš pričati o svojim knjigama ali kad me pozivaju da ih predstavljam ili o njima govorim radim to zbog ljudi koji će biti tamo. Fascinantno je na takav način upoznavati ljude. Vodila sam miran život, bila sam učiteljica, nekad bi za vrijeme praznika otišla u neku stranu zemlju ali kao turist. A ovo je fascinantan način za upoznati ljude. Poput ovog našeg druženja uz kavu.
Razgovarala: Iva Biondić
Foto: Sanja Jagatić
