Prvi tjedan škole je iza nas. Naš prvašić je uspješno krenuo i fino se snašao u djelomično poznatom kolektivu, i potpuno poznatoj zgradi, u koju je često dolazio zbog starije sestre. Doduše, činjenica da ujutro mora odsjediti na miru nekoliko sati uzrokovala je to da se u popodnevnim satima pretvara u Spidermana, i visi sa kuhinjskih elemenata, ali dobro. Tranzicija iz vrtića u školu ne može se odviti u jednom tjednu.
Naša je četvrtašica došla u dobro poznati kolektiv, ali je imala problem druge vrste. Naime, nakon godina nagovaranja, napokon je, tri dana prije početka nastave, dobila novi mobitel. I umjesto da joj fino kupimo mobitel u pošti za 149,90 kn, da se može javiti, nazvati i poslati poruku, mi smo popustili onoj rečenici “Pa sviiii imaaajuuuu”, te smo joj kupili pametni telefon. A onda ga je ona lijepo, prvi dan škole izgubila. I dok je telefon bio službeno nestao ta 24 sata (sutradan ga je našla teta spremačica), četvrtašica je stresirala kako joj je to najgori dan ikad, a muž i ja smo procjenjivali pravu mjeru između (kako bi to rekla moja pokojna baba Jela Dalmatinka) potrebe da ju “sakramentamo”, i potrebe da ju tješimo. Ja sam, naravno, odmah otvorila poligon za rojenje raznih misli, koje su sve imale zajednički nazivnik: u kakav to svijet šaljemo djecu?
Mi današnji roditelji smo neka neobična bića. S jedne strane štitimo djecu od apsolutno svega: ne damo im trčati, jer bi mogli pasti, vozimo ih u školu dok ne krenu na faks, preoblačimo ih da se ne bi, jadni, prehladili (pa su onda stalno bolesni), ne damo im kućne ljubimce, jer su kao prljavi (pa su nam onda djeca lijepo alergična), udovoljavamo svakom njihovom hiru i želji, ne postavljamo im nikakve granice, iako se stručnjaci slažu da ih svako dijete mora imati i td… S druge strane, bez imalo ih razmišljanja ubacujemo u ralje suvremenog, mahom digitalnog svijeta, gurajući im u ruke gadgete i prije nego li nauče hodati i pričati, kupujući im pametne telefone, dozvoljavajući im beskrajno blejanje u teve, igranje igrica do iznemoglnosti… Jer nam je, priznat ćete, tako lakše.
Da se razumijemo, nisam apsolutno protiv suvremenih tekovina. Tehnološke novotarije su nas povezale i umrežile, imamo neviđenu dostupnost informacijama, uvijek smo u toku, i sve je to super. Ali moja, mahom analogna generacija, je ipak odrastala po šumama, na lijanama i biciklima, i mi smo ipak bili donekle izgrađena bića u trenutku kad nas je svijet zasuo svim tim brzo ratućim promjenama. Primjerice, imala sam 30 godina kad sam se “društveno umrežila”, i nikada me to sve skupa nije toliko ponijelo da bih se “zaboravila” i na internetima provodila sate i sate. Međutim, sve te nove stvari imaju i taj nevjerojatno dominanatan otuđujući faktor. Računalne igrice i (priznat ćete) hipernerealan svijet društvenih mreža su zapravo jedna velika “šarena laža”. U njoj mi odrasli još nekako možemo plivati (iako će sve češće za nekim prijateljskim sijelom, jedan od nas, umjesto da se druži, blejati u mobitel), ali mogu li to naša djeca?
A upravo smo im MI roditelji omogućili ulazak u virtualne svjetove. MI smo im nakupovali sve te (bespotrebne) gadgete, MI ih nismo upozorili da ne moraju robovati baš svakom trendu, koji nam se servira, MI im nismo rekli da će ih igranje igrica i raznorazne društevnomrežne grupe zapravo otuđiti od ovog svijeta od krvi i mesa, u kojem ipak, htjeli ne htjeli, svi mi moramo živjeti.
Djeca su nam još uvijek mala, i nisam sigurna koliko imaju razvijenu svijest o tome da je virtualan svijet, koji im svakim danom postaje pristupačniji od ovog stvarnog, upravo to – virtualan. A MI roditelji smo im to propustili pojasniti i upozoriti ih na opasnosti.
I baš neki dan pročitam članak u ozbiljnim novinama, kako je provedeno istraživanje nad djecom, koja danas mahom imaju sve više motoričkih diskrepancija, u odnosu na svoju dob, jer se premalo kreću. Osim toga, pretjerano “višenje” na društvenim mrežama, igricama, grupama, jutjubovima i sl. uzrokuje već i kognitivne probleme. Krasno. Pa kako da ne dramim?
Koliko god bismo svi mi u teoriji željeli da nam djeca budi pametne glavice, da razmišljaju svojom i da se ne utapaju u masi, upravo smo MI roditelji popustili toj famoznoj “pa svi imaju/igraju/sudjeluju” rečenici. Ok, ako svi, onda moraš i ti. I tako smo djecu utopili u masu. Doduše, tu je još jedan problem, jer nam se dijete ne smije previše razlikovati od referentne skupine vršnjaka, jer će ga ta referentna skupina u protivnom jednostavno šutnuti. I ajde sad ti budi pametan roditelj?!
Našoj djeci, onom prvašiću i četvrtašici, ne dozvoljavamo previše televizije, igrice igraju možda dva puta mjesečno, i još su premali za društvene mreže, na kojima će zasigurno prije ili kasnije osvanuti. I ponekad mi se čini da će mi jezik otpasti i grlo se osušiti u nastojanju da im nekako objasnim sve opasnosti, ali i dobre stvari, virtualnog, digitalnog svijeta. Iako, nisam sigurna koliko smo uspjeli, jer ne mogu dati ruku u vatru da naša mladunčad ne bi, da im to dozvolimo, igrali igrice i blejali u teve do iznemoglosti. Želim da svijest i odluka o kontroli nad vremenom provedenim u virtualnom svijetu bude njihova, a ne moja.
I što sad? Mislim da bi se mi roditelji trebali malo više pobrinuti o našem podmlatku, i porazmisliti kako provode svoje vrijeme. Što će nas opet dovesti i do toga da sami osvijestimo koliko i na koji način mi “blejimo” u nekvalitetan sadržaj. Ne znam, ja ću i dalje trubiti po istome, dok mi jezik ne otpadne i grlo se ne osuši. A ako ništa ne upali, i ova moja četvrtašica zaglibi na svom pametnom telefonu, uvijek postoji telefon iz pošte za 149,90 kn. Jer mi se ponekad čini da, što su nam telefoni više pametni, to smo mi manje.
Foto: ZARA
