Rad umjetnika Danijela Srdareva pratimo još od srednjih dvijetisućitih godina, sjećamo se njegove izložbe ‘Priče iz vrta’ u galeriji Studentskog centra u Zagrebu kada je zauvijek ‘zapeo za oko’. On je jedan od onih umjetnika koji, iako vjeran svojem specifičnom izrazu i stilu, svejedno svaki put iznenadi s novim, drugačijim radovima, drugačijim medijima i to bez obzira radilo se o ilustracijama za dječju knjigu, vizualnom identitetu neke kulturne manifestacije ili slikarskim radovima velikog formata. Početkom ljeta, u sklopu Design Districta, Danijel je zajedno s umjetnicom Cellom Anitom Celić predstavio publikaciju Arhitekt Ivo posvećenu didaktičkom istraživanju Vitićevog nebodera kroz različite forme izražavanja, namijenjenu prvenstveno najmlađoj publici.
Nakon Design Districta, kraj sezone ciklusa koncerata Cantus & Lauba obilježen je ne samo posljednjim koncertom s gostujućim glazbenicima iz Hrvatske, Italije i Velike Britanije, već i njegovom samostalnom izložbom u zagrebačkoj ‘kući za ljude i umjetnost’. Ova dva događaja bila su povod za razgovor s talentiranim i uspješnim umjetnikom, no i razlog za prisjećanje na neke njegove prošle jednako uspješne radove, suradnje i projekte.
1. Uskoro će biti godina dana od izložbe ‘Letači iznad sadržaja’ na kojoj je predstavljen stvarno veliki opus rada suradnje između Maje Bagić Barić i tebe, i to za Festival europske kratke priče. Ta, iznimno plodna suradnja počela je 2007. godine i kroz toliko godina i festivala donijela neka od najljepših radova dizajna i ilustracije… Kako gledaš na to razdoblje, pogotovo sada s godinu dana odmaka nakon te retrospektivne izložbe?
Drago mi je da je izložba ‘Letači iznad sadržaja’ realizirana nakon dugog niza godina suradnje najprije između dizajnerice Maje Bagić Barić i mene, a onda i nas dvoje s Festivalom europske kratke priče. Izložba koja je održana u HDD galeriji koju je inicirala kustosica Karla Pudar učinila mi se kao logičan slijed i neizbježna u tom trenutku, drago mi je da je kao takva realizirana jer je uz samu izložbu objavljena i publikacija koja kronološki prati period od osam godina vrlo uspješne suradnje.
2. Sljedeći ciklus – suradnja s Cantus ansamblom – rezultirao je ne samo profesionalnim radom, ilustracijama, dizajnom i vizualnom opremom koja ‘prati’ koncerte, već i samostalnom izložbom u zagrebačkoj Laubi. Kako je došlo do izložbe, je li je planirana od samog početka ili je nastala ‘paralelno’ s ovogodišnjim Cantusovim ciklusom koncerata?
Suradnja s Cantusom mi je izuzetno draga, imao sam potpunu slobodu vezano za materijale koji su bili producirani za ciklus od četiri koncerta. Za svaki od koncerata u Ciklusu izradio sam ilustraciju za plakat kao i ilustracije koje su bile korištene u publikacijama, a svaka od njih bila je povezana sa skladbom ili skladbama koje su izvedene na pojedinom koncertu. Ideja o izložbi nastala je paralelno s Cantusovim ciklusom koncerata…
Na izložbi u Laubi naslovljenoj ‘Slike iz tri ciklusa’ izloženi su radovi iz ciklusa; Invarijanta, Bestijarij – bestijarij venecijanskih kanala i Mimikrija 215. Izložene su slike nastale u proteklih nekoliko godina.
Nekako su se poklopili svjetovi i vezano za skladbe i moje slike i to mi je bilo jako drago, to je ono što me izuzetno veseli, primjerice na zadnjem koncertu izvedene su skladbe Karlheinza Stockhausena ‘Ankunft’ iz ciklusa ‘Aus den sieben Tagen’ i Berislava Šipuša ‘Un jardin sou la pluie avec un compositeur sans parapluie’ koje su s obzirom na komentare bile odlično povezane s izloženim radovima iz ciklusa ‘Mimikrija 215.’ nastalim u 2015. godini ili primjerice s radovima iz ciklusa Invarijanta; ‘Tri koraka kroz šumu (ili trilogija bijega)’ ili radom ‘Kafka’.
3. Igrom slučaja znamo da si i privatno opčinjen Venecijom, svake godine joj se vraćaš, posjećuješ… Koliko i zašto te baš taj grad inspirira u radu? Koliko je Venecija utjecala na ovu izložbu?
Sjećam se jednog od ranijih koncerata iz Ciklusa Cantus & Lauba na kojem je izvedena 4.simfonija velikog Gustava Mahlera, interijer Laube s ciglenim zidovima, polutama…u jednom trenutku ja sam se osjećao kao da sam u Veneciji i upravo je taj trenutak dodatno isprovocirao izložbu koja se dogodila na četvrtom koncertu izvedenom u Laubi. Dio slika izloženih na ovoj izložbi je nastao ranije, ciklus Bestijarij – bestijarij venecijanskih kanala i vezan je za Veneciju, dok su radovi iz ostala dva ciklusa manje povezani sa Serenissimom ali su povezani međusobno jer se nadograđuju i nadopunjuju…
O Veneciji bih mogao reći puno toga, a opet ne bih mnogo rekao, Veneciju ili voliš ili ne. Venecija je puno više od uobičajenih turističkih punktova i gondola, kad doživite tu drugu, drugačiju Veneciju onda joj se nikada ne prestajete vraćati. Upravo čitam knjigu arhitektice Giulie Foscari koja na jedan vrlo neuobičajeni način kroz elemente arhitekture pokušava dočarati metamorfoze Venecije kroz povijest dotičući najrazličitije aspekte od povijesti, arhitekture, preko povijesti umjetnosti do filma…. i sve to me fascinira i inspirira.
4. Među izloženim djelima iznenadila su nas ona koja, iako svojim ozbiljnim dojmom, promatrača pozivaju na interakciju, čak i igru… Kako si uopće došao na ideju kreirati velike radove na kojima se pomoću magneta manji dijelovi slažu kao domino kocke? Je li je igra bila prva na pameti, istraživanje kombiniranja prikaza rada ili nešto treće?
Igra nije bila prvo na što sam pomislio kad je nastajao ovaj ciklus, a nije ni sam promatrač. Ja sam igrom došao do ovog rješenja i to mi je najvažnije, da se moja početna misao u procesu nastaka razvija i da sam na kraju zadovoljan ishodom. Invarijanta je naslov koji obuhvaća spomenuti ciklus i upravo ta ideja je nametnula mogućnost dekompozicije rada, koji je koliko god puta bio izmijenjen u svojoj konačnici ostaje nepromjenjiv – isti – antiportret koji je u podlozi platna koja se pomicanjem mogu dekomponirati ostao nepromijenjen, fiksiran na podlozi.
5. Zanimljivi su mi nazivi djela, u odnosu na prikazane radove u Laubi. Kako ih osmišljavaš, želiš li s njima pojačati dojam koji sam prikaz ima na promatrača?
Nazivi radova proizašli su iz njih samih, a promatrača želim usmjeriti, iako ne volim previše objašnjavati. Primjerice meni osobno naslov rada ‘Krokodil’ ne govori nista jer i sam vidim da je na slici krokodil, ali mi naslov ‘Krokodil kod Peggy Guggenheim’ govori puno više jer taj rad svrstava u određeni kontekst, podržava i evocira priču u odnosu na sveobuhvatni naslov jednog od mojih ciklusa Bestijarij – bestijarij venecijanskih kanala. Moji radovi često imaju i onomatopejske naslove jer upravo želim da se likovi, u ovom slučaju pripadnici faune sami glasaju… Volim da su živi!
6. Nakon, usudili bi se reći, zadnjih par, nekoliko iznimno uspješnih godina – što je sljedeće? Pripremaš li nešto van polja ilustracije i dosadašnjeg izlaganja?
Trenutno završavam radove za festival Park art u organizaciji Gradskog muzeja Virovitice s kojima uspješno surađujem već duži niz godina, upravo na projektu ‘Park art’ s kustosicom Anamarijom Kučan. U rujnu će uslijediti izložba u Šibeniku u galeriji Krševan koju pripremam zajedno s četvero kolegica i kolega; Cellom Anitom Celić, Milenom Mikulandrom, Jerkom Macurom i Darkom Vidačkovićem. Uslijediti će ‘Izložba hrvatskog dizajna 1516’ u Muzeju za umjetnost i obrt, na kojoj će biti između ostalog izloženi i moji plakati za Ciklus koncerata Cantus & Lauba koji su odabrani na natječaju HDD-a. Nekoliko manjih projekata očekuje me do kraja 2016. godine.
Foto: Rajna Raguž (RR Vizual)
