Unazad nekoliko godina više ne gledam dnevnike niti čitam novine. Dakle, reklo bi se da živim u blaženom neznanju. Ipak, povremeno načujem vijesti na radiju (traju svega nekoliko minuta, tako da mi ne daju vremena da mi se ‘nenametljivo’ servira ‘moje vlastito’ mišljenje), te, s obzirom na prisutnost na društvenim mrežama, tu i tamo ugledam kakav naslov. Obično na naslovu i ostanem.
Međutim, kad svakih nekoliko mjeseci ipak pokušam odgledati dnevnik (izdržim 7 do 10 minuta), nekako mi se tada čini da je jedan od osnovnih problema našeg društva sveobuhvatna i sveprisutna netolerancija, razlivena po svim razinama. I pri tome ne mislim samo na razjarene huškače, koji dospiju u prve minute dnevnika, već i na sve nas, koji nećemo ući u dnevnik i koji se tako lijepo volimo smatrati uzvišenim, obrazovanim i tolerantnim bićima.
Jako simplificirano:
Ja sam lijevog političkog uvjerenja, i smatram da su desničari zatucani ksenofobičari.
Ja sam desnog političkog uvjerenja, i smatram da su ljevičari jugonostalgični komunjare.
Ja sam navijač Dinama. Ubij tovara!
Ja sam navijač Hajduka. Ubij purgera!
Ja sam religiozan i smatram kako su ateisti i agnostici ljudi upitnih moralnih vrijednosti.
Ja sam ateist/agnostik i smatram kako su religiozni ljudi primitivni nazadnjaci. I mnogi od njih upitnih moralnih vrijednosti.
Ja sam mršav. Smatram da su pretili ljudi lijeni. Uostalom, ne čini vam se da je debljina bolest?
Ja sam debeo. Smatram da se previše vrednuje vanjski izgled. Uostalom, ne čini vam se da su mnogi mršavi ljudi zapravo bolesno mršavi?
Ja sam feministica. Smatram da su žene koje to nisu neobrazovane jadnice u sjeni muškaraca.
Ja nisam feministica. Smatram da su to brkate ženturače.
Ne želim imati djecu. Smatram da se kao žena mogu ostvariti i bez majčinstva.
Želim imati djecu. Smatram da se kao žena ne mogu ostvariti bez majčinstva.
I tako dalje. Mogli bismo slične primjere nabrajati satima, jer gotovo svaka životna situacija ima svoju antipodnu suprotnost. I zapravo, nije problem u tim antipodnim suprotnostima. Postoje različiti ljudi. Različito živimo, mislimo, osjećamo. Različitosti vesele i obogaćuju. Problem je u tome što svi mi imamo potrebu prozivati one koji ne žive, ne misle ili ne osjećaju isto kao mi. Iz netolerancije se rađa netrepeljivost, pa sukob, pa svojom larmom dospiješ u prve minute dnevnika, pa onda fast forward, i eto nas, žmirkamo dok, umazani blatom, čučimo u nekom rovu.
S obzirom da o toleranciji intezivno razmišljam već neko vrijeme, testiram se i promatram svoj prag tolerancije. U načelu, smatram se izuzetno tolerantnom osobom. U praksi? Šipak! Prečesto sam se u zadnjih mjesec i nešto zatekla kako podižem obrvu na nečije životne stavove, izbore, način života. A zapravo, od kada sam to ja postala Vrhovni Autoritet za (da parafraziram Douglasa Adamsa) tuđi život, svijet, svemir i sve ostalo? Doista vjerujem da nas je većina takva. Probajte se malo zapitati koliko ste uistinu tolerantni, i vidjet ćete da zapravo niste. Barem ne onoliko koliko ste mislili.
Čini mi se da mi odabiremo, prema nekom samo nama znanom ključu, prema čemu ćemo biti tolerantni. I smatrat ćemo se vrhunaravnim bićem zato što smo tolerantni prema tome nečemu što smo već odabrali. A ono suprotno, što god to bilo, ćemo odbaciti s gnušanjem, vrijeđanjem, ruganjem i gomilom posprdnih komentara. I da, upravo to ćemo učiniti mi, Vrhunaravna Tolernatna Bića s istim takvim objava po fejsbuku.
E sad. Sve je to malo (jako) čudno. Jer svoje uvjerenje, mišljenje, način života i sl. je u redu braniti i zastupati, ali svakako bez toga da se one koji misle, osjećaju ili žive suprotno naziva hrpom primitivnih / poremećenih / debilnih / idiota / kretena / nazadnjaka / budala / manijaka / štraca… Svatko od nas ima pravo na SVOJE mišljenje, SVOJ način života, SVOJ izbor. I svatko od nas mora u konačnici živjeti sa svojim životnim izborima, i snositi odgovornost za iste. Ako je tome tako, a jest, tada nema tuđeg uplitanja, dok god moje ponašanje i način života ne predstavlja (ne mogu ne razmišljati pravnički) kazneno ili prekršajno djelo, odnosno dok izravno nekome ne nanosim neki oblik štete. Ali, znam već. Taman da i prešutimo, i ne vrijeđamo, dizat ćemo tu nesretnu obrvu, i biti netolerantni. NETOLERANTNI. Jer ćemo misliti da smo samo mi u pravu. Da su ovi drugi (tko god to bio) ispod nas. Manje vrijedni. Manje pametni. Manje dobri. Oh, bravo. Čestitam. I jedina razlika tada između netolerantne mene i netolerantne Željke Markić je ta što ja ipak neću organizirati marš protiv, štajaznam, u mom svijetu, onih koji ne vježbaju i ne čitaju knjige.
Postoje neke prilično zgodne izreke. Na primjer: Živi i pusti druge da žive. Dakle, šest riječi, jednostavna rečenica, bez nekih nejasnoća i nedoumica. Ne. Izgleda da nam uopće nije poznata, ako ćemo suditi po praksi.
Pometi prvo ispred svoga praga. Pet riječi, ali tu je već riječ o prenesenom značenju. Dobro, nije baš tako komplicirano. Drži se sebe i svog života. Ali, čini se ipak prilično ‘zafrkato’ i neprimjenjivo u praksi.
I jedna, meni osobno jako fora, od hippy bradonje koji se družio s kurvama i carinicima prije dvije tisuće godina. Tko je od vas bez grijeha nek prvi baci kamen. Deset riječi. U prijevodu: začepi tu gubicu, jer nemaš pravo i ne smiješ prozivati drugoga, daj prvo sebe pogledaj.
Ništa, eto, nije crno bijelo. Postoji nebrojeno (berem pedeset, navodno) nijansi sive. Spektar je nevjerojatno bogat. I svatko ima pravo odabrati svoju nijansu. I živjeti s njom kako god može i zna. I ne nametetati ju drugome. Ja i ti možemo jedino to prihvatiti i poštivati. I prestati dizati obrve, za početak, a zatim i prestati vrijeđati, omalovažavati, prozivati, jednom rječju, začepiti. Kako kaže sveznajući Bratoljub Klaić, tolerancija je, između ostalog: ‘trpeljivost, podnošljivost prema tuđim mišljenjima i uvjerenjima, snošljivost, obzirnost’. I to je ono čega bismo se svi trebali uhvatiti i držati. Pametnome dosta. Jedino je pitanje, promatrajući svijet oko nas, koliko smo, zapravo, svi skupa uopće pametni.
