Sjajna izložba čak 19 mladih umjetnika sprema se u zagrebačkom Oktogonu. Zavirili smo u postav

Izložba koju ne želite propustiti nosi naziv Od Y do Z: Gradilište nove generacije. Svoja vrata otvara ovog četvrtka, a pomiruje nekoliko aktivnih problematika naše umjetničke scene. Naime, Zagreb posljednjih godina djeluje između gradilišta i privremenih izložbenih prostora; između zatvorenih muzeja i otvorenih ateljea, između institucionalne improvizacije i osobne inicijative. Ključne institucije – od Muzeja za umjetnost i obrt, preko Umjetničkog paviljona i HDLU-a, do Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti – još uvijek nemaju pune kapacitete, ali djeluju izvan svojih matičnih prostora, gostuju, transformiraju se, traže nove načine prisutnosti.

U istom procesu nalazi se i Akademija likovnih umjetnosti, čiji su objekti na Ilici i Jabukovcu još uvijek u obnovi. Time je obrazovna infrastruktura za nove generacije umjetnika jednako krhka kao i izlagačka, bez trajnih prostora, bez stabilnih modela, ali i s potencijalom da se u toj nestabilnosti otvore nove mogućnosti.

Povratak u fizičke prostore tako ne znači nužno povratak starim okvirima – već poziv na njihovo preispitivanje. Novom izložbom NMMU preispituje ulogu i norme prostora u kojima se likovna umjetnost izlaže, i još bitnije otvara vrata svoje institucije generacijama mladih autora.

Od Y do Z: Gradilište nove generacije

Nakon što je krajem prošle godine velebni prostor nekadašnje banke u zagrebačkom prolazu Oktogon predan Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti i inauguriran kao novi izlagački prostor izložbom umjetnice Dubravke Lošić, sada se u prostoru koji na jesen ide u kompletnu rekonstrukciju otvara velika skupna izložba mladih likovnih autora, kojom muzej pokazuje svoj novo osnaženi fokus na suvremeno stvaralaštvo autora generacije 1990. nadalje.

Izložba naziva Od Y do Z: Gradilište nove generacije – u sklopu koje će biti izložena djela 19 autora i autorica u tradicionalnim likovnim medijima slike, grafike i skulpture – otvara se u četvrtak, 17. travnja u 20h. Kustosica izložbe je Marta Radman, voditeljica muzejske Zbirke od 1990. do danas.

Sudjeluju: Mihael Bađun, Lora Elezović, Bartol Galović, Tomislav Hršak, Nikica Jurković, Kaja Klanjčić, Luka Kušević, Emanuela Lekić, Mia Matijević Akrap, John Miličić, Alba Miočev, Vida Meić, Manuela Pauk, Nikola Pjevačević, Luisa Pascu, Jurica Pušenjak, Josip Rončević, Matej Vuković, Iva Zagoda.

Iz predgovora

Iz predgovora izložbe kustosice Marte Radman: Radovi okupljeni na izložbi nastali su između 2022. i 2025. godine. Većina ih se prikazuje prvi put, dok se pojedini ponovno izlažu – ne kako bi bili reprizirani, već kako bi se kroz kustosku gestu otvorio drugačiji kontekst i aktivirao novi registar značenja. U vremenu hiperprodukcije, gdje gotovo svaka izložba zahtijeva novi rad, pitanje ponovnog prikazivanja postaje ključno: može li kustoski okvir izmijeniti percepciju, artikulirati drugo čitanje i pozicionirati djelo u odnosu na prostor, vrijeme i publiku?

Oktogon, koji ugošćuje ovu izložbu, prostor je u tranziciji, palača nekadašnje Prve hrvatske štedionice, danas novi izložbeni prostor NMMU, i uskoro gradilište koje ide u renovaciju. Njegova arhitektura ne nudi neutralnu pozornicu, već funkcionira kao palimpsest – prostor u kojem se slojevi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti isprepliću. Muzej ovdje nije dovršena forma, nego nestabilna matrica koja još pregovara sa svojom funkcijom. Stanje prostora nije prikriveno – već dodatno istaknuto: zaštitni papir za umatanje umjetnina preuzima ulogu bijelog zida, a loša rasvjeta, umjesto da se korigira, postaje dio atmosfere. Prostor ne određuje postav samo logistički, već ga generira koncepcijski…

Postav tako ne teži zaokruženju, već oblikuje mrežu intenziteta, ritmova i unutarnjih logika. U slikarskim i crtačkim radovima ta se mreža očituje u rasponima od osobnih ikonografija (Mia Matijević Akrap), nježnih i voajerističkih pogleda na intimu (Luisa Pascu), do teatralnih i scenografskih inscenacija sjećanja i emocije (Emanuela Lekić) dok instalacija Lore Elezović pretvara osobnu memoriju u optički model sjećanja koji se neprestano preslaguje, ovisno o pogledu, svjetlu i kutu.

U figuraciji se javljaju i političke i kulturne ikone – ne kao pamfleti, nego kao znakovi pozicioniranja (Jurica Pušenjak). Neki autori razvijaju ornamentalne mikrokozme (Bartol Galović), dok drugi repetitivno bilježe pejzaže, vizure, rubove – kao da žele zarobiti trenutak prije njegova nestanka (John Miličić). Repetitivni procesi oblikuju i radove Nikole Pjevačevića, čije rezbarije funkcioniraju kao meditativne sekvence, ili Josipa Rončevića, gdje se ponavljanjem geste apstraktna forma prelama u narativnu strukturu. Kod Luke Kuševića boja i forma postaju alkemijski proces, dok je u djelu Albe Miočev pejzaž nabijen anticipacijom i sjetom. Iva Zagoda razvija minimalistički registar slike kao prostora tišine. Radovi Vide Meić eksplicitno tematiziraju poroznost i prolaznost vremena, dok se geometrijske serigrafije Nikice Jurkovića otvaraju u dijalog s konceptima strukture, tišine i praznine. U istom registru, diptih Mihaela Bađuna zbija fragmente kolektivne nelagode u gustu stripovsku kompoziciju.

Skulpturalni segment izložbe pokazuje sličnu tendenciju: radovi ne dominiraju prostorom, nego ga aktiviraju. Od centralne Sieste Mateja Vukovića – forme odmora i otpora – do keramičkih struktura koje evociraju podmorje i preispituju naš odnos prema prirodi (Manuela Pauk) ili totema koji afirmira osobna i kolektivna sjećanja (Mia Matijević Akrap), zajednički nazivnik je materijalna transformacija: svakodnevni predmeti (Klanjčić, Hršak) ili industrijski materijali (Zagoda) postaju nositelji značenja. U svakom od radova prisutna je anticipacija – trag budućeg pogleda, mogućeg tumačenja, naknadnog konteksta.

Izložba ostaje otvorena do 17. lipnja, a može se razgledati od utorka do nedjelje, u vremenu od 11 do 19 sati.

Foto: Goran Vranić