Njegov dizajn redovito krasi zagrebačke ulice. Hvaljeni dizajner Zoran Đukić ugostio nas je u svom uredu

Jeste li se ikad pitali tko stoji iza plakata koji preplave grad prilikom promidžbe velikih manifestacija poput Adventa Zagreb i netom završenog Festivala svjetla? U ovom konkretnom slučaju odgovor glasi Zoran Đukić. Riječ je o grafičkom dizajneru i osnivaču studija đkć, specijaliziranom za kreiranje promišljenih i inovativnih vizualnih identiteta te publikacija. Upravo nas je on ugostio u svom zagrebačkom uredu te nam omogućio da vam predstavimo posebnu inačicu naše rubrike Journal u gostima: Artist edition.

Kako se nosi s (ne)uspjesima i kreativnim blokadama, ali u kojim dijelovima svog posla posebno uživa otkriva nam u razgovoru koji donosimo u nastavku.

• Za početak čestitke – godina je zbilja sjajno krenula. Dvije knjige koje si dizajnirao našle su se na popisu najljepših hrvatskih knjiga u protekloj godini, ostvarena je i nagrada Hrvatskog dizajnerskog društva za dizajn vizualnih komunikacija 75. Dubrovačkih ljetnih igara. Složit ćemo se, nagradu je doista sjajno primiti. A koliko su ti one, kao pohvale, bile važne na početku stvaralaštva? Kako se prema njima odnosiš danas?

Hvala na čestitkama! Imao sam sreću da sam na početku karijere osvojio cijeli mali niz natječaja – to nisu bile velike stvari, većina toga je bila na studentskoj razini, ali dale su mi vjetar u leđa. I danas patim na nagrade, ali osvijestio sam da je njihov efekt dosta kratkotrajan – jedan dan si pun sebe, sutra je već sve po starom.

• Na koji si projekt(e) do sada posebno ponosan?

Jako sam ponosan na tri izdanja vizualnog identiteta za Dubrovačke ljetne igre. Plakati za Igre su nešto što sam gledao kao klinac i što je bio jedan od rijetkih doticaja sa suvremenim dizajnom dok sam odrastao u Dubrovniku. Kada sam dobio poziv da dizajniram Igre bio sam jako uzbuđen, ali i pod ogromnim unutarnjim pritiskom – prvi prijedlog je (srećom) odbijen, ali kroz daljnji proces sam došao do rješenja koja mi i danas super izgledaju.

• Možemo sate provesti i retke ispisati pričajući i pišući o tvojim uspješnim projektima. No, što je s neuspjehom? Koje si važne lekcije naučio iz toga?

Pa osnovna lekcija je – diši, preživjet ćeš. Kako se dosta uživljavam u posao, neuspjesi koji su nažalost dio rada ponekad znaju izgledati kao kraj svijeta. Također, naučio sam da uvijek treba vjerovati malom glasu u trbuhu koji kaže ne i preskočiti poneki projekt.

• Volim pitati slikare kako se odnose prema bijelom platnu, ima li straha ili treme pred njime. Kako se ti nosiš s bjelinom, odnosno praznim stranicama i platnom?

Mislim da je kod dizajnera situacija čak i zahtjevnija, odnosno platna bjelija – slikar se većinu vremena nastavlja na izričaj koji gradi kroz karijeru, dok se u dizajnu postavke resetiraju sa svakim novim projektom. Obično imam jednu od dvije, gotovo suprotne situacije – ili mi je odmah vrlo jasno što bi trebao raditi (i onda radim s guštom) ili nemam ništa.

• Najveća vrlina, ali i mana ovog posla je kreativnost, odnosno izostanak iste. Kako se nosiš s kreativnim blokadama?

Loše :). Većinom posežem za raznim distrakcijama. S vremenom sam shvatio da mi u tim situacijama najviše paše prebaciti se na neki drugi projekt. To je neki vid bijega i prokrastinacije, ali najčešće kad nešto drugo krene pruži momentum i za temu na kojoj sam zapeo.

• Koliko je za tebe bilo izazovno pronaći vlastiti glas u moru različitih estetika, smjerova i trendova?

Nisam išao svjesno za pronalaskom svog izričaja, on je rezultat mojih prednosti, ograničenja i likovnih preferencija. Nikada nisam bio crtač pa sam se u radu uvijek više oslanjao na ideju. S vremenom sam naučio “zanat” (u smislu baratanja layoutom i materijalima izvedbe), a uvijek sam volio jasnoću.

• Koji ti je omiljeni dio dizajnerskog procesa? U čemu posebno uživaš?

Obožavam kada stvari kliknu i sustav se posloži do te mjere da dobije vlastiti život. Tada kao da se rješenje samo gradi, ja ga samo blago navigiram, uzbuđen oko novih smjerova u koje se dizajn može razgranati.

• Dojma smo da je posljednjih godina sve “na brzinu”, no dobar dizajn u osnovi treba biti promišljen. Kako ti gledaš na to, kako pomiruješ te dihotomije?

Generalno dobro funkcioniram pod pritiskom – na neki način mi je čak i potreban. Iako volim dulji period unutar kojeg mogu istraživati opcije, potreban mi je i rok kako bi me prisilio na odluku oko smjera u kojem ću projekt odvesti.

Dok imam puno vremena, svi pokušaji mi se čine tako-tako – kada se deadline približi, odjednom mi nešto krene dobro izgledati. Često mi se čini da to slijedi maksimu “kriteriji padaju proporcionalno približavanju deadlinea”, ali s odmakom ne mogu reći da su stvari nastale u kraćim rokovima u pravilu lošije od onih za koje sam imao puno vremena.

• A kako pomiruješ Zorana poduzetnika i Zorana dizajnera? Ima li svađe među njima?

U pravilu nema – odavno sam shvatio da treba slušati Zorana dizajnera, taj dio mi donosi više ispunjenja, a mislim da je i dugoročno isplatljiviji.

• S druge strane, što bi mlađem sebi poručio, a da je važna poslovna lekcija koju si usvojio?

Koliko god da je klišej, rekao bi – vjeruj procesu. To si i dan danas moram ponavljati.

• Što si, na poslovnom planu, priželjkuješ u budućnost?

Poslovno sam zadovoljan – kreativno bi htio ostati znatiželjan, ostvariti zanimljive suradnje i što više učiti.

Foto: Martina Movrić