Ove sam godine otkrila suvremenu njemačku spisateljicu Jenny Erpenbeck (rođ. u tadašnjem Istočnom Berlinu, 1967.), te sam pročitala njezina dva izuzetna romana, Nepravilne glagole i Kairos.
Kairos počinje tako da Katharina dobiva dvije kutije uspomena na kućnu adresu, nakon smrti njenog davnog ljubavnika Hansa. Otvarajući te dvije kutije, autorica nas iz suvremenog vremena vraća u drugu polovicu osamdesetih godina, u Istočni Berlin nekoliko godina prije pada Zida, i u kaotično vrijeme spajanja dviju njemačkih polovica.
Pred nama se otvara ljubavna (!?) veza tada devetnaestogodišnje studentice Katharine, i 34 godine starijeg pisca i novinara, Hansa.
Veza, pakao
Kroz prvih nekoliko uzbudljivih mjeseci ljubavnici otkrivaju jedno drugo, u vremenu koje im je darovao Kairos, kao bog sretnog trenutka. Ali, trenutak je brzo prošao.
Dalje se opisuju sve jezive finese odnosa dvoje ljudi, koji su uvjereni da su u nekakvoj uzvišenoj ljubavi. Da, kako ne.
Hans je, u svim godinama zabavljanja s Katharinom, u braku, iz kojeg sasvim otvoreno ne želi izići. On ne obećanje Katharini zajedničku budućnost, štoviše, sasvim uvrnuto joj tumači kako je dio njegova identiteta, a i jedan od razloga zašto ga ona toliko voli, i činjenica što je u braku.
U tako poremećenom sustavu vrijednosti, Katharina odlazi u Frankfurt, radi posla, te tamo ima kratku aferu s mlađim muškarcem.
I ako smo do sada mislili da njihova “veza” nije pakao, sada postajemo sigurni u to da je.
Kaos i spajanje
Kaos u kojem se guši dvoje ljubavnika potenciran je i turbulentnim vremenom neposredno prije i nakon pada Berlinskog zida. S obzirom na to da je autorica suvremenik tih događaja, jasno je i da piše iz vlastitog iskustva. Spajanje dviju “Njemačkih” u jednu, ta svojevrsna “veza” također je nastala na nekim klimavim nogama: dok Istočne Nijemce preplavljuje sveprisutni konzumerizam, njihova dosadašnja država nestaje u ropotarnici povijesti. Iako zapravo sasvim trula i nikakva, s tajnom službom koja je svoj nos ugurala doslovno svugdje, bila im je barem poznata. Ovu novu Njemačku, čije “prave” marke sada koriste, pri čemu su u konverziji izgubili pola svega što su ikada imali, zapravo ne poznaju, i u njoj jednostavno neprilagođeno strše.
Zar zapadnjaci stvarno vjeruju da se vrijednost mjeri novcem?
O, da. Mjeri. Pa čime će? Neće valjda znanjem i kulturom?
Ispreplitanje globalnog i lokalnog
Erpenbeck s pravom već neko vrijeme predviđaju Nobela ( a redovito i je na popisu kandidata), i sudeći prema do sada pročitanom, mogu jedino čekati kad će se to konačno dogoditi. Ona piše briljantno i oštroumno, njezine su teme jednako uspješne kao globalne (kad primjerice minuciozno raščlanjuje problem ilegalnih imigranata u “Nepravilnim glagolima”), ali i kao posve osobne i intimističke, kroz životne i punokrvne protagoniste, Hansa i Katharinu u Kairosu. Zapravo, ona inovativno i uspješno spaja i isprepliće globalno i lokalno, aktualne društvene, ali i jednako tako aktualne, ali posve osobne teme. I u tom eklektičnom miksu šalje višeslojne, duboke i iznimno važne poruke…
Pa ako to nije za Nobela, onda ne znam što je.
Foto: Pexels
