U Zagrebu izlaže umjetnica svjetskog glasa: S Milom o životu kao stranac i humoru kao sredstvu preživljavanja

Zagrebačka Galerija Trotoar privremeni je dom radova petero vrsnih umjetnika koji oblikuju prostor neodređenosti, a koji su predstavljeni u povodu skupne izložbe Nirgendwo. Uz Igora Rufa, Marka Tadića i umjetnički kolektiv TARWUK, zastupljena je i Mila Panić. Prema riječima kustosice Martine Marić Rodrigues izložba Nirgendwo (njem. Nigdje) pušta da se odvijaju četiri mikropriče.

Pritom Mila u instalaciji Between Here and There… istražuje migraciju, raseljenost i vlastitu potragu za pripadnošću, razotkrivajući napetosti između kretanja i ukorjenjivanja. Bio je to sjajan povod za razgovor s mladom umjetnicom i stand-up komičarkom s berlinskom adresom. Njezino umjetničko djelovanje proteže se od osobne dokumentacije do visoko poetskih vizualnih i diskurzivnih elemenata, stvarajući ciklus koji interpretira različita naslijeđa migracija.

• Za početak mnogima najteže pitanje. Ali što bi Mila rekla o sebi? Tko je, što je, gdje pripada ili ne pripada, čemu se raduje…

Mila je umjetnica i stand-up komičarka koja živi i radi u Njemačkoj, ali dosta misaonog vremena provodi u Bosni. Mrzi alarm i voli biti budna do kasno. Rijetko se može uhvatiti na socijalnim događajima jer svakodnevno poslije 19 sati provodi vrijeme na open mic-ovima u kojekakvim mračnim i zavučenim barovima po Berlinu. Pripada tamo gdje je i gdje nedostaje kad je nema.

• Tvoj vlastiti život, posebice analiza života u dijaspori, okosnice su tvog rada. I ovaj koji nam predstavljaš u Zagrebu proizlazi iz ciklusa Südost Paket (Jugoistočni paket). Radiš na njemu proteklih godina, kako si se ti osobno razvila kroz njega?

Südost Paket je ciklus započet 2017. godine, proizašao iz iskustva putovanja autobusima između Njemačke i Bosne i Hercegovine. Objekti koji se nalaze unutar pojedinačnih autobusnih guma su postali neka vrsta personifikacije identiteta i folklora, a zajedno s autobusnom gumom za mene predstavljaju svojevrsni spomenik. Spomenik mikrokozmosu koji se stvara u toku tih 20 do 24 sata putovanja i prelaska granice (fizičke i moralne) – između Bosne i Njemačke. Mnogo se toga događa u tom autobusu – strah, anksioznost, tuga, krijumčarenje stvari i zanata, ali i smijeh, uzbuđenje i solidarnost – ovisno o smjeru putovanja.

Svaka kasnija instalacija gume razvijala se u intimnijem smjeru, reflektirajući subjektivan osjećaj udaljenosti i otuđenosti od obje destinacije te neprestano osciliranje između njih.

• Kažu da pisanje djeluje kao psihoterapija, djeluje li i vlastita umjetnost?

Umjetnost je meni između svakodnevnog promišljanja, bivanja, terapije i jezika, a ponekad i teret. Neki radovi su više u tom duhu terapeutskog, ako to promatramo kao osjećaj olakšanja.

Recimo u radu If I stop smiling, they will see how angry I am (2020-ongoing), obično bih zapisivala misli ili opažanja na svojim autoportretima, koja bi mogla biti shvaćena kao gruba ili previše direktna, ali istovremeno i duhovita te ironična. Na ovaj način mi ih je bilo lakše predstaviti, a ujedno sam osjećala olakšanje. Naravno, to je bilo malo prije nego što sam počela raditi stand-up, što mi je otvorilo još šire mogućnosti izražavanja.

• Vjeruješ li da umjetnost može mijenjati svijet? Smatraš li da je dužnost umjetnika danas pružiti komentar na društvene probleme?

Moram priznati da sam skeptična kada je u pitanju izreka da umjetnost može promijeniti svijet. Može promijeniti moj svijet (odnosno naše individualne svjetove) i samim tim možda utjecati na širu sliku.

Što se tiče komentara na društvene promjene – one će se neminovno desiti. Društvene promjene utječu na sve nas i, na ovaj ili onaj način, odrazit će se na umjetničko djelovanje ili nedjelovanje. Ne bih pridavala prefiks “dužnosti”, ali ako moram, onda smatram da je dužnost umjetnika ista kao i dužnost bilo koje druge profesije – trgovca, vozača, pekara itd.

• Kako započinje realizacija jedne tvoje umjetničke ideje? Postoji li materijal u kojem se posebno voliš izražavati ili tema koju izražavaš bira i samo sredstvo izražavanja?

Moram priznati da moja umjetnička praksa nije najbrža kada je riječ o produkciji, barem što se tiče vizualne umjetnosti. Naučila sam prihvatiti svoj tempo i da se oduprem upadanju u trendove ili podlijeganju natjecateljskom duhu koji, nažalost, postoji čak i u umjetnosti – i to ne krivnjom umjetnika, da naglasim.

Ideja obično nastaje kroz prepoznavanje iritacije u određenoj situaciji i kroz dublje promišljanje te iritacije. Zatim pokušavam osvijestiti razlog zbog kojeg me nešto iritira – je li to isključivo osobno iskustvo ili se s tim mogu poistovjetiti i drugi. Kroz taj proces, želja za realizacijom rada, ili šale, se ili pojačava ili nestaje.

Materijal, odnosno forma rada, obično se definira u tom procesu, zavisno od teme – nekada je to nešto što je direktno povezano s konceptom, a nekada nešto što meni osobno ima najviše smisla. Medij izražavanja mijenjao se kroz godine – ponekad su to bili više time-based mediji zbog nedostatka ateljea, dok su se s vremenom i radnim prostorom i način promišljanja i produkcijske mogućnosti proširili, prirodno prelazeći u trodimenzionalne forme.

• Ono što te zasigurno izdvaja od ostalih umjetnika jest činjenica da se baviš i stand up-om. Reci nam nešto više o tome, kako je to krenulo?

Stand-up za mene počinje u doba COVID-a i neposredno prije početka rata u Ukrajini. Spominjem baš ove događaje jer se u tom periodu događa snažna iritacija – posebno u kontekstu selektivne empatije koja je dominirala u Njemačkoj (govorim o Njemačkoj jer ovdje živim, ali nije ograničeno na to područje). Pisanje tih osjećaja i njihovo pretvaranje u šalu, traženje ugla iz kojeg mogu učiniti da ih i drugi razumiju, mi je pomoglo mi je da ih obradim i procesuiram. Pronalazak tog izlaza kroz stand-up komediju bila je najbolja stvar koja mi se desila nakon dugo vremena.

Moji prijatelji su bili presretni kada sam počela sa stand-upom – konačno su se mogli odmoriti od mog neprestanog pričanja. Za mene stand-up komedija, vizualna umjetnost i pisanje dolaze iz istog izvora – spektra iritacije, bijesa, a ono što sve to pokreće ili leži ispod je strah. Stand-up je, po meni, samo još jedan medij suvremene umjetnosti. U ovom mediju moj tempo je postao brži – ali bez obzira koristim li šalu ili instalaciju, cilj je isti: usmjeriti publiku da preispita društvene norme i odnose moći. U mom slučaju, šale su postale moj najprirodniji jezik. Ako se publika smije, to mi je dokaz da nisam iracionalna i da nisam potpuno sišla s uma.

Šale su jednostavno “zarazile” cijeli moj život. Sada pronalaze svoj put i u moje crteže i izložbe – prostore u kojima se rijetko čuje aktivan smijeh, a istovremeno bi trebali pružiti siguran prostor i predstavljati slobodu mišljenja (dok ovo pišem, već mi zvuči kao šala, haha).

• Kao umjetnica možeš ostati u sjeni, no kod stand-upa su sva svjetla pozornice uperena u tebe, kako na to gledaš i kako se općenito nosiš s kritikama?

Često se osjećam nelagodnije kao umjetnica na otvorenju izložbe nego na pozornici tijekom stand-up nastupa. U oba slučaja reflektori su upereni u mene, ali u stand-upu ja osobno „isporučujem“ svoj rad, ili ga stvaram na pozornicu, te je publika je krucijalni dio produkcije rada.
Kritika koja mi najteže pada, kao i mnogima, je ona koju upućujem sama sebi. Pored toga, konstruktivne kritike ljudi koje poštujem i koji poznaju moj rad cijenim, iako ih nije uvijek lako čuti ili prihvatiti. Sve ostale me ne dotiču.

• Kako se nosiš s kreativnim blokadama u oba područja?

Blokada se kod mene najčešće javlja kada imam neki rok ili kada su ulozi visoki. U takvim situacijama se pokušavam odmoriti i uspostaviti jednostavnu rutinu. Vraćam se starijim radovima, slušam i razgovaram sa kolegama. Ponekad shvatim da je i blokada potrebna – obično je simptom nečeg dubljeg.

• Humor kao sredstvo umjetnosti – smije li se doista najbolje onaj koji se zadnji smije? Treba li i u ovom području odgajati publiku?

U vremenu kada su tenzije visoke, vjerujem da je humor istovremeno i olakšanje i oblik otpora protiv svega što izaziva nemir. Publika se s vremenom obrazuje u ovom području kroz izlaganje stand-up komediji uživo. Naravno, postoji razlika između gledanja stand-upa na Netflixu i doživljaja uživo u lokalnom baru ili klubu – energija koja se stvara u prostoru je jedinstvena. Od neugodnosti od koje se tope zidovi do ekstaze. Publika počinje razmišljati i reagirati kao jedno, gotovo kao da dijele um. Stand-up je relativno mlada umjetnost, a na prostoru Europe još mlađa.

Humor je na Balkanu izuzetno važan – on je dio naše povijesti i svakodnevice, a u mnogim slučajevima i alat za preživljavanje i otpor. Smatram da naša publika ima odličan smisao za humor, ali je forma stand-upa još uvijek relativno nova. Tradicionalno smo se smijali uz televiziju, kroz TV serije i humorističke programe. Kultura odlaska u komedi klubove tek treba da se razvije, i nadam se da će s vremenom postati važan dio naše kulturne scene.

• Postoji li nešto što bi danas poručila Mili koja tek kreće na svoje umjetničko putovanje?

Budi nježna prema sebi i vjeruj svom instinktu.

• Na što si do sada najviše ponosna? A čemu se posebno raduješ u budućnosti, planiraš li uskoro neke samostalne izložbe, projekte ili suradnje?

Ponosna sam što sam tu gdje jesam – bolja riječ bi bila zahvalna. Razmišljajući o okolnostima mog odrastanja, sretna sam što sam razvila samopouzdanje koje će me potaknuti da dosegnem nova mjesta u životu. Ponosna sam što sam si priuštila vozačku dozvolu u Njemačkoj (haha). Nemam njihov pasoš još uvijek, ali imam njihovu vozačku 🙂 prioriteti su tu na mjestu.

Šalu na stranu; raduje me moj osobni razvoj u narednim godinama, kako u umjetnosti, tako i u simbiozi sa stand-upom. Pripremam nekoliko izložbi i nastupa koji me jako uzbuđuju, a tu je i doza straha.

Izložba Nirgendwo ostaje otvorena do 15. ožujka 2025., a radno vrijeme galerije je od srijede do petka od 11 do 19 sati te subotom od 10 do 14. Galeriju Trotoar možete pratiti na web stranici trotoar-galerija.hr te na Instagramu i Facebooku.

Foto: Martina Movrić, Tiziano Ercoli, Tuğhan Anıt, Sarah Indriolo