Djevojka osebujnog imena, koje svakako vrijedi zapamtiti. Anandino vrijeme na glazbenoj sceni tek dolazi

Posljednjih godina Dora, domaći izbor za pjesmu Eurovizije, uspješno se prometnula kao sjajan poligon za upoznavanje novih, mladih talenata. Tako nam je ove godine za uho zapela Ananda Đuranović, koja će se predstaviti emotivnom baladom Lies Lay Cold. Svojom autentičnošću, talentom i nesvakidašnjom posvećenošću glazbi već je osvojila srca publike. Naime, od djetinjstva uronjena u svijet umjetnosti te je razvila širok spektar vještina – pjeva, sklada, producira, svira gitaru i klavir, a njezino znanje miksanja i masteringa daje poseban pečat njezinim pjesmama. Prije nego stane na opatijsku pozornicu, predstavlja nam se u intervjuu koji vas čeka u nastavku.

• Tko se krije iza imena Ananda? Kako bi se predstavila onima koji te još nisu upoznali?

Dalmatinka koja živi glazbu i za drugo ne zna, te ni pod razno ne može stajati mirno ni trenutka u danu. Uvijek nešto mora raditi, uvijek mora nešto učiti, istraživati, mozak nikada ne miruje. Netko tko o svemu što u životu vidi, čuje, dotakne – o tome i piše.

• Imaš doista osebujno ime, krije li se i neka priča iza njega?

Moja je majka bila jako otvorenog uma i uvijek se voljela educirati koliko može u svemu, pa tako i drugim religijama. Iako nije bila te vjere, iz budizma i hinduizma je povukla ime, koje bi u prijevodu značilo ‘beskrajna sreća, vječna blaženost koja prati završetak ciklusa ponovnog rađanja’.

• A kad bi te tvoji najbliži morali predstaviti, koje bi tri riječi upotrijebili?

S obzirom na to da nisam htjela nagađati, osobno sam pitala nekoliko meni bliskih osoba, koji na pitanje odgovaraju ovako (samo sam im rekla da me opišu u 3 riječi bez konteksta):

Karla: Hrabra, tvrdoglava, skromna.
Nico: Odlučna, neustrašiva, razborita.
Maja: Odana, inteligentna, velika podrška.
Brat Nino: Pozitivna, ambiciozna, odlučna.
Mama Ines: Ambiciozna, posvećena, strpljiva.
Christopher: Tvrdoglava, marljiva, dobroćudna.
Teana: Ustrajna, zahvalna, emotivna.
Jelena: Emotivna, borbena, iskrena
Lorena: Intuitivna, disciplinirana, karizmatična.
Jana: Strastvena, empatična, samouvjerena.
Irma: Energična, kreativna, skromna.
Ivan: Perfekcionist, iskrena, tvrdoglava.

Ugodno sam iznenađena jer sam mislila da će biti svega od opisa. Hahaha! Šalu na stranu, volim ih najviše na svijetu. Neki se pridjevi i sinonimi ponavljaju pa mislim da je najbolje zaključiti iz njihovih opisa.

• Kakva je Ananda kao glazbenica, a kakva je iza scene? Postoji li uopće razlika?

Rekla bih i da i ne.

Volim biti isključivo iskrena i surova dok stvaram, sva moja glazba je 100% ono što ja jesam, i ne pjevam tuđe pjesme ili one koje nisam sama pisala – ne zato što smatram da je to nevaljano, nego isključivo zato što moram osjetiti pjesmu kako bih ju osobno pjevala, a to najbolje osjetim ako ju pišem sama (ili, naravno, u suradnji). Ali, neki su izvođači upravo građeni da tuđim pjesmama daju novu esencu, a ja i takve jako poštujem. Na kraju krajeva, kao autor, upravo i ja pišem za druge, koji onda moje pjesme ožive na svoj način. Prelijepa je to stvar.

Samim time rekla bih da velike razlike između Anande kao glazbenice i Anande iza scene i nema – jer nikad ne stavljam masku, volim biti iskrena s publikom. Ali da doziram određene stvari kako bih sačuvala neke meni jako privatne aspekte života, jesam.

• Kako je uopće započela tvoja ljubav prema glazbi? Jesi li kao mala sanjala da ćeš stajati na binama ili si imala neke druge snove?

Moja majka osigurala je da slušam sve žanrove koji postoje još dok sam joj bila u trbuhu, što bi se reklo. Uvijek je puštala različite izvođače, meni donosila kazete i CD- ove najaktualnijih albuma tada, ali obavezno i klasika nastalih godinama i desetljećima prije mog (a i njenog) rođenja. Zbog nje sam krenula pratiti Eurosong – moja prva uspomena koje se sjećam u životu je kada sam prvi put čula ‘frlju’ koju je pjevala – a koju ja tada nisam mogla otpjevati.

Frustriralo me što ne mogu, i pitala sam ju koja je to pjesma – a to je bila Nocturno – pobjednička pjesma Norveške iz 1995. godine. Tako sam ja mjesecima sa svojih možda 4-5 godina pokušavala otpjevati frlju koju je zapravo svirala violina. Tako sam se zaljubila u Eurosong, vjerno ga svake godine pratila s majkom, i nama je to postao svojevrsni blagdan. Kao prvašić počela sam pisati svoje prve pjesmice u osnovnoj školi, 2009. krenula sam plesati, zatim krenula u glazbenu školu, pa kod svoje prve vokalne mentorice – nekako se cijeli moj životni put vrtio oko glazbe, na jedan ili drugi način. Oduvijek sam znala da samo to želim finalno raditi u životu, iako, kad dolaziš iz male sredine, imati snove stvar je na koju se gleda s visoka, ili sa sažaljenjem i ruganjem. Naravno, uvijek je u mom životu bilo iznimki koje su me podržavale – ali kao i svi glazbenici, i ja sam se na početku susretala s mnogo otpora.

Na svu sreću nastavila sam raditi i raditi jer je glazba bila jedino što sam uvijek htjela raditi, bilo podne ili ponoć. I kroz godine sam samo sve više potvrđivala koliko je glazba jedino što želim u životu raditi. Iako sam upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer jezici, a zatim prešla i na Pravni fakultet, jer sam uvijek jako dobro debatirala, gledala snimke iz sudnice, voljela argumentirati…ništa nije ostalo kao što je uvijek ostala glazba. I shvatila sam da ako želiš da plan A uspije, samo se na plan A trebaš i fokusirati. Tako sam se potpuno fokusirala na glazbu zadnjih nekoliko godina, gradila svoj put, pisala drugim izvođačima, odselila se u Milano zbog drugih glazbenih ponuda, i sada sam ovdje. Da je put bio lagan, nije, ali ponovila bih ga u svakom svemiru. Jako sam zahvalna na svom putu, i mislim da me svaka faza života puno toga naučila.

• Nije uvijek lako pričati o budućnosti, no što si u njoj priželjkuješ vezano uz karijeru?

Da ostanem dosljedna samoj sebi, svom timu i publici. Kao netko tko jako voli eksperimentirati i igrati se s glazbom, radujem se svemu što ću u budućnosti stvarati, suradnjama koje ću imati, žanrovima koje ću isprobati, iskustvima koje ću steći. Radujem se što samo mogu nastaviti širiti svoje glazbeno znanje, što mogu reći da u svom životu radim ono što volim, a o ciljevima ne volim pričati, jer u životu se nikad ne zna.

Nešto što želim sada, možda neću željeti za godinu dana. Najvažnije mi je da nikad ništa ne radim jer sam prisiljena na to, nego da mi glazba uvijek ostane primarno strast, a onda posao. Uvijek ću raditi ono što u tom periodu osjećam, a sve dalje će doći s vremenom. Svakako osim karijere u Hrvatskoj, sebe vidim i u inozemstvu. Mislim da Hrvatska ima puno toga za ponuditi svijetu, kao što je svijet već ponudio i nastavlja nuditi nama. Voljela bih uklopiti svoj zvuk s hrvatskim i inozemnim, te stvarati tako – mislim da bi to bilo jako interesantno.

• Trenutačno je fokus na Dori, kako teku tvoje pripreme. Znamo da si i vrsna plesačica, možemo li očekivati posebne scenske elemente?

Hvala Vam! Pripreme teku odlično, sve ide po planu, jedva čekamo sve to izrealizirati i pokazati publici. Jako smo uzbuđeni, mislim da element koji želimo uvesti nije još uporabljen na Dori, i ako nam pođe za rukom, mislim da će biti jako zanimljiv publici. Sve u svemu imam jako jako dobar tim uz sebe – svatko svoje uloge ispunjava s toliko ljubavi, talentirani su u tome što rade, a prije svega, meni su jako bliski prijatelji. Tako da moj su tim na Dori isključivo ljudi kojima maksimalno vjerujem i volim. Jedva čekam!

• Velika je zanimljivost kako ćeš sama sebi biti konkurencija jer potpisuješ još pjesama koje ćemo imati priliku čuti na Dori. Kako si upravo ovu odabrala za sebe?

Nisu nastale na principu da sam birala jednu sebi, a druge dala – svaka je nastala u svom periodu. Enigmu sam prvotno htjela ostaviti sebi, ali sam znala da pjesma kao da je pisana za Irmu čim sam čula nju kako ju pjeva. Monopol sam napisala kao iznenađenje za Ivana, koji je zatim doradio glazbu i tekst po svojem ‘guštu’, s Andreasom Björkmanom i Jonasom Ekdahlom. Lies Lay Cold nastala je krajem 2023. u najranjivijem periodu mog života. Tad sam bila u Göteborgu kod Andreasa, radili smo na nekoj drugoj pjesmi, ali kad sam se vratila u hotel iz studija, imala sam još stvari koje su u mojoj glavi bile nedorečene. Stoga sam otvorila laptop, našla neku nasumičnu instrumentalnu pratnju koju sam imala u programu, i počela pisati. Upalila sam diktafon, a melodija je izašla iz prve.

Pjesma u mojoj glavi bila je kao već napisana, i samo je izašla. Još uvijek imam tu snimku. Tekst sam zatim nadodala kroz sljedećih 20-ak minuta. Proces stvaranja cijele pjesme trajao je nekakvih pola sata. Zatim su Andreas i Jonas od obične demo trake vokala i klavira napravili produkciju kakvu imamo danas. Skupa smo ju zatim dorađivali, i nakon godinu dana nagovaranja da ju završim, pristala sam i sada je ovdje. Prvotno sam ju odbijala završiti jer je bila previše osobna. Također, nije mi se sviđala. Srećom, moj najbolji prijatelj bio je poprilično uporan i tvrdoglav. Hvala ti na tome (haha!). Danas ju jako volim, poprimila mi je drugo značenje, ali s istom težinom kao kad sam ju pisala.

• U čemu pronalaziš inspiraciju kada je pisanje u pitanju?

Iz osobnih iskustava, ili iskustava meni bliskih ljudi. Naravno, uvijek s njima provjerim je li im u redu da pišem o njihovim situacijama, a svi, srećom, budu oduševljeni i pristanu uvijek (barem do sada haha!). Nikad ja nikog ne imenujem, ali uzmem emociju i onda pišem o njoj.

Inspiraciju pronalazim i u načinu rada mojih glazbenih uzora, koje cijeli život gledam i pratim. Pronalazim ju i u filmovima, serijama, knjigama, politici, prirodi, svijetu… mislim da se teme nikada ne mogu iscrpiti, a te sam sreće da stvarno nikad nisam osjetila autorski blok. Uvijek sam inspirirana, i što se kaže, da mi netko sad kaže ‘Hajde, napiši mi pjesmu’ – bez problema bi mi neka i izašla. Jako sam zahvalna na tome. Naravno, nije sva moja glazba srceparajuća – dapače, Lies Lay Cold jedna je od rijetkih takvih. Sve ostale poprilično su brze i plesne.

• Anandu na pozornici polako upoznajemo, kakva je izvan nje? U čemu uživaš kad ne pjevaš?

Iza scene sam podosta introvertirana, imam puno hobija, jako sam strastvena oko sporta, poput nogometa i formule. Moja nogometna ekipa je Napoli, a Formule, naravno, Ferrari. Od malena sam gamer, i to mi je jedna od najdražih načina za opustiti se – leći na kauč, ugasiti zvono na mobitelu i igrati igre na konzoli ili na kompjutoru.

Jako volim jezike, pričam i talijanski uz engleski i hrvatski, španjolski razumijem, iako još malo šteka u razgovoru (haha!), a od ostalih jezika koje sam učila i/ili studirala su poljski, korejski i francuski. I, ako se broji, izmišljeni jezik iz serije čiji vokabular i gramatika na internetu čekaju sve teške fanove serije da ga nauče. Nasjela sam na taj mamac i ja (haha!).

Uglavnom – jako volim druge kulture i jezike i konstantno se educiram o njima. Također jako pratim svjetsku politiku, i volim se zalagati za moralna stajališta koja su mi jako važna. Jako sam spiritualna, meditacija na mene jako pozitivno utječe, pa mi je jako važno svako jutro i svaku večer izdvojiti vremena samo za to, bez ikakve tehnologije, prizemljiti se u stvarnost i u trenutak u kojem sam tada. Vježbe disanja, iako mnogima zvuče
beznačajno – moj su glavni ključ za regulaciju stresa. Začudila sam se kad sam tek krenula s tim, ali otkad to prakticiram, imam puno više kontrole nad svojom psihom i tijelom.

Kao dugogodišnja plesačica, nekad me najviše opusti pozvati najbolju prijateljicu na nekakav plesni session, gdje odemo i stvaramo koreografije zajedno na najdraže pjesme, posnimimo ih, jedna drugu učimo i tako i napredujemo. Sve su to neke od stvari koje jako volim i radim u onih nekoliko trenutaka u danu kada ne radim glazbu. Također jako volim pustiti a capella verzije meni najdražih pjesama i onda graditi harmonije na njih. Pišem pjesme svaki dan, pa je moj dan poprilično već popunjen time, ali uvijek treba naći vremena za opustiti mozak kako ne bi došlo do burnouta. Provoditi kvalitetno vrijeme s meni bliskim ljudima također mi je prioritet i to me najviše raduje.

 Foto: Martina Movrić