Vjerujem da nikoga ovih dana nije zaobišla vijest o strašnom događaju u Osnovnoj školi Prečko u Zagrebu kada je 19 godišnji mladić ušao u školu s nožem i napao prvi razred na koji je naišao. U svom pohodu je ubio jedno sedmogodišnje dijete i teško ranio učiteljicu i još četvero djece. Kao majka dvoje predškolske djece i kao stručnjak duboko sam potresena događajem i ne mogu ni zamisliti što su roditelji i druga rodbina koji su čekali da saznaju bilo kakve vijesti o svojoj djeci proživljavali u tim trenucima kaosa, ali i svi ostali koji su bili tamo, gledali i svjedočili događaju.
Trauma – što je?
Ja točno znam gdje sam bila i što sam radila kada sam čula tu vijest. Vjerujem da i mnogi od vas znaju što su radili i s kim su bili kada je vijest došla do njih.
Upravo sjećanje o tome što ste radili, mislili i s kim ste bili u trenutku kada se ovakve situacije dogode je jedna od odlika traumatskog događaja. Trauma nas paralizira u prostoru i vremenu, ostavljajući traga u sjećanju – mentalnom i tjelesnom.
Trauma isto tako ne mora biti samo događaj koji se dogodio isključivo nama. Trauma je svaki događaj koji prelazi naše kapacitete djelovanja i shvaćanja i koji nas u potpunosti preplavljuje. Ovaj događaj u petak zato spada u traumatski događaj za mnoge ljude.
Prirodno je da se pitamo kako dalje
Odlike traumatskog događaja su još i – potpuni šok i nevjerica time što smo čuli i doživjeli, strah, panika, tjeskoba, osjećaj da smo odvojeni od sebe (emocija, tijela i misli) i zbunjenost. Nakon samog događaja često dolazi zbunjenost, nesigurnost, ljutnja, osjećaj bespomoćnosti ili nevjerice, propitivanje što smo i kako mogli drugačije, pa u kasnijim fazama i tjeskoba, depresivnost i tupilo.
Kada se jedan takav događaj dogodi prirodno je da se pitamo kako dalje. Mnogi su i sami roditelji, mnogima djeca pohađaju tu istu školu, mnogi su bake i djedovi djece školaraca, mnoga djeca su zabrinuta, uplašena i tjeskobna iako nisu direktno bila uključena u događaj, a i svi ostali koje je vijest potpuno šokirala se pitaju – kako nastaviti dalje kao pogođeno društvo i pojedinci?
Kako nastaviti dalje?
Jedno od pitanja na koje nitko nema točan odgovor i sve što se kaže može zvučati krivo. Pokušaj da shvatimo što se i kako dogodilo je prirodan u ljudskom svijetu. Za preživljavanje i prelaženje preko traumatskog događaja prirodno je da si pokušamo isti objasniti. S obzirom na to da u ovom konkretnom slučaju vrlo vjerojatno još dugo nećemo dobiti odgovore, ako ćemo ikada, moramo razmišljati u smjeru kako se oporaviti najbolje što možemo i kako ovakav jedan događaj ‘uklopiti’ u naše postojeće iskustvo.
Uklopiti jedan ovakav događaj nije lako jer nam uzdrmava osnovni osjećaj sigurnosti i povjerenja koji su baza za opušten i lagodan život.
I iako bi o svemu ovome mogla pisati još puno više i detaljnije, sada ću se orijentirati na to kako nastaviti dalje nakon jedne ovakve vijesti (ne zaboravljajući što se dogodilo).
Minimizirajte vijesti
Za početak, kao i kod svakog ovakvog događaja pokušajte minimizirati vijesti koje slušate i upijate. Jako je važno da se o događaju, ali i svemu što slijedi nakon njega, informirate iz povjerljivih izvora koji ne šire strah i paniku. Činjenice i informacije da – senzacija ne. Senzacionalističke vijesti i komentari ispod raznih članaka razvijaju i pojačavaju osjećaje straha, panike, bespomoćnosti, beznađa i besmisla što kod nekih osoba može biti jak triger.
Tražite podršku
Tražite i primajte podršku drugih ljudi. Pričajte s prijateljima, obitelji, susjedima i drugim bliskim osobama o tome kako se osjećate. Sjetite se da nitko nije lišen osjećaja u ovakvim trenucima i da je potpuno normalno ako vas obuzimaju i intenzivne emocije. Ja sam osobno plakala dok sam slušala vijesti o preminulom djetetu i pitala se gdje je pravda u tom događaju, duboko suosjećajući s roditeljima preminulog djeteta, ali i roditeljima ranjene djece. Obuzela me jaka tuga, nemoć i strah.
Što želite poduzeti?
Razmislite što i kako želite poduzeti za budućnost (konstruktivno). Želite li se organizirati i tražiti veće mjere zaštite za svoju djecu razmislite gdje i kako i s kim to možete, od kuda krenuti. Pričajte s drugim roditeljima i tražite adrese na koje se možete obratiti. Neka to budu konkretne akcije pa makar bile i najmanje moguće. Poduzimanje akcije nakon ovakvih i sličnih događaja daje nam osjećaj kontrole i moći i samim time usmjerava fokus i smanjuje strah i bespomoćnost.
Pričajte s djecom
Ako imate djecu – pričajte s njima. Jako je važno djeci približiti događaj na njima primjeren način i u skladu s dobi. Tako nećete s djecom vrtićke dobi pričati o tom događaju ako su oni premaleni da uopće shvate što se dogodilo, ali hoćete s djecom školske dobi koja su izložena ili vijestima s TV-a ili sa svojim prijateljima pričaju o tamo nekom opasnom čovjeku koji je ušao u školu i napao djecu. Ovakvu zadnju izjavu je meni moja šestogodišnja kći izrekla nakon treninga taj dan. Pitala sam ju što je točno čula i onda mi je ponovila izjavu. Objasnila sam joj što se dogodilo ne ulazeći u detalje i objasnila da je sigurna sada i ovdje. Pričale smo i o tome kako se ona osjeća i kako se ja osjećam i ponovila sam joj da je njezin vrtić siguran i da sam ja tu za nju.
*O tome kako razgovarati s djecom o ovakvom traumatičnom događaju objavio je Hrabri telefon i to možete pročitati ovdje.
Normalno je da nas ovakve situacije duboko dotaknu
I nemojte zaboraviti da je mentalno zdravlje svakodnevni rad, a ne samo rad kada se dogode traume. Obratite pažnju na ljude oko sebe. Nemojte ignorirati ako primijetite da je netko loše. Popričajte sa svojom djecom. Saslušajte prijatelje. Obratite pažnju ako primijetite da je netko koga dobro poznajete drugačiji, potišteniji, povučeniji. Obratite pažnju ako je bilo što drugačije. I ako ne znate što napraviti u takvim situacijama sjetite se da nije loše niti pogrešno pitati nekoga tko zna.
Jako je važno da znate da je normalno da nas ovakve situacije duboko dotaknu i da osjećamo posljedice još neko vrijeme. Moguće je da će se javljati intenzivnije emocije još neko dulje vrijeme i njima je važno dati prostora. Ako vam se plače – plačite, tražite utjehu od bliskih ljudi, pričajte o tome što vas je potreslo, što mislite o svemu, kako se osjećate. Iako niste direktno pogođeni događajem normalno je da suosjećate.
U redu je potražiti pomoć
Isto tako, osjećaji kao što su tjeskoba i strah imaju svoju funkciju. Ovdje je jako važno da primijetite da ako vas takve i slične emocije preplavljuju i ako radi njih ne možete funkcionirati je u redu potražiti pomoć stručne osobe. Ako se, pak, tjeskoba i strah pojavljuju periodično pokušajte sagledati što vam sad govore – od čega vas točno štite?
Svima će se dogoditi da povremeno osjete ove emocije i nakon traumatskog događaja je normalno da se one javljaju. Ono na što je potrebno obratiti pozornost je – jesu li emocije preplavljujuće i blokirajuće, ometaju li moje sadašnje i buduće funkcioniranje i razmišljanje. Ako je tako, onda je uputno potražiti stručnu pomoć.
Ovakve događaje je nemoguće zaboraviti. I ne bismo to ni trebali. Oni nas moraju kao društvo naučiti da budemo bolji, da djelujemo bolje i da razmišljamo što možemo iz njih naučiti. A moramo naučiti jako puno. Gubitak života i jednog djeteta u ovakvom besmislenom činu je zaista previše.
*Gdje u Zagrebu dobiti besplatnu psihološku pomoć za sebe ili dijete, možete saznati ovdje.
Tekst: Dina Drozdek, psihoterapeutkinja
Foto: iStock
