Roman Danijele Repman, spisateljice i pjesnikinje, Stolica bez naslona stigao je iz Beograda, kao poklon drage Jelene, a, dodat ću, i kao simbol povezivanja putem kulture, u maniri brojimo sličnosti, a ne razlike.
Već je sama naslovnica dala naslutiti kako je u pitanju ozbiljna literatura, a kako mi je to uvijek milo, „Stolica“ je preskočila sve ranije planirane knjige, i odmah došla na red za čitanje.
Pratimo glavnu junakinju, za koju saznajemo samo usput, i samo jednom da joj je ime Dana. Ona u sjećanjima opisuje svoje djetinjstvo, bolest, zapravo stanje, brata Bogdana, disharmoničnu obitelj – okrutnog oca, i posve izblijedjelu majku. Dana, djevojčica/djevojka/žena, u svojim rukama sabire sve polomljene, polovične, iskrivljene dijelove okruženja u koje je stavljena, nastojeći da (pre)živi. Da ju se primijeti. Da ju (ponajprije) majka, žena otvrdnula srca, ogrezla u vječno nezadovoljstvo, zamjeranje i ogorčenost, percipira kao nekoga tko postoji. Nismo se usudile da se prepoznamo. Da se oslušnemo. Da se dodirnemo. Oduvek smo samo nemo stajale na različitim stranama, svaka na svom ostrvu straha. Ona – koja je želela da sve zapamtim, i ja nasuprot nje – koja sam želela da što pre sve zaboravim.
Mi smo ono po čemu sebe pamtimo
Dana želi da joj se prizna pravo na samo njezino mjesto u svijetu, ona oduvijek osjeća da je puno više od osobe koja će, jednog dana, kad roditelji iščeznu, brinuti o bolesnom bratu… A upravo je to jedina, njoj namijenjena, uloga. Ovu se djevojčicu/djevojku/ženu ne pita ništa. Sve su to tvrde i okrutne zadanosti.
Kroz tri dijela, koje karakterizira nelinearna, mozaična struktura, i često (ali posve jasno) prelaženje kroz različite prostore i vremena, otvaraju nam se sjećanja protagonistice, koja su takva, da bi joj bilo najbolje da sve jednostavno zaboravi. Čini se da je i njena najveća agonija ta nemogućnost zaboravljanja. Sve pamti, i sve joj se vraća. Konstantno, uvijek i u krug. Kao da ima posebno razvijen talent nezaborava, koji ju uvlači u gusto i ljepljivo crnilo. Kako otkriva: Mi smo ono po čemu sebe pamtimo.
Ova je kratka knjiga sukus svekolikog bola, tereta, straha, u njoj se ne možeš micati, ne možeš disati niti pričati, imaš osjećaj bespomoćnosti, i kao da ćeš se utopiti u nečem puno težem i gorem od vode. Ova mi je knjiga izbila sav zrak iz pluća.
Ali.
Remek djelo pisane riječi
Ovo je remek djelo pisane riječi, prekrasna taman koliko i bolna, čarobna taman koliko i tragična, nestvarno lijepa taman koliko i nestvarno mračna…
Danijelin je stil izbrušen do savršenstva, poetičnost izraza zapljuskuje nas sa svake stranice, bez nesigurnosti, manjkavosti, viškova, kolebanja… I moram primijetiti – autorica je hrabra, smjela, odvažna, bez i natruhe kalkulacije o (eventualno ne/pogođenom) ukusu čitatelja, i bez podilaženja njima.
Pisana je intimno i introspektivno, a ich forma će se već nakon nekoliko stranica pokazati upravo trijumfalnim izborom. Rečenice su ogoljene do čiste emocije, i upravo su me takve (vjerojatno baš zbog te ogoljenosti) uronile u taj tuđi, teški, nepoznati svijet. Dogodilo mi se nešto što mi inače nije tako često – prožela sam se ovim naslovom.
