Glazba je jedini univerzalni jezik. Iz Centra mladih Ribnjak oko toga su napravili jedinstven projekt
Kao društvo smo konstantno bombardirani negativnim pričama o neprihvaćanju ljudi s različitim iskustvima, bojama kože, nacionalnostima… Međutim, iz Centra mladih Ribnjak različitosti se slave, a ne osuđuju. Ravnateljica Pavlica Bajsić, kurator Nenad Kovačić i suradnica iz Centra za mirovne studije – Lucija Mulalić otkrili su nam sve o jedinstvenom projektu Iza ugla, uho svijeta. Riječ je o projektu koji kroz cijelu godinu organizira koncerte koji daju pozornost stranim glazbenicima koji žive u Zagrebu povezujući ih sa zagrebačkom glazbenom scenom. Sve je objedinjeno pod jedinim jezikom koji svi razumijemo – glazbom.
Kako je inače nastala ideja za Iza ugla, uho svijeta? Možete li nam reći nešto o motivaciji iza povezivanja stranih i domaćih glazbenika, te o ključnim ciljevima ovog projekta?
Pavlica: Sve kreće iz susjedstva… Centar mladih Ribnjak ima veliku sreću da iza ugla ima nevjerojatne susjede. Primjerice, na sjevernu koordinatu blizu parka se prije par godina iz Splita doselila legendarna Olja Savičević Ivančević koju iznimno cijenim, a s kojom gradimo jedinstveni umjetnički program kratkih formi za srednjoškolce Prva stanica do Zvijezde, a na istočnoj koordinati parka nam živi fantastični Nenad Kovačić, kojeg sam također pošto poto htjela uključiti u naše glazbene programe, pa je tako već prve zime bubnjao u dječjoj fašničkoj povorci kroz park, direktno nakon što je sletio s neke od svjetskih pozornica na kojima nastupa.
Kad smo organizirali prvi Svjetski dan izbjeglica prije nekoliko godina, jedan od partnera je bio i Centar za mirovne studije i tako sam upoznala i Luciju Mulalić. Zapravo, slušajući je prilikom jednog našeg zajedničkog gostovanja na radiju, bila sam impresionirana njenom mudrošću i strašću s kojom radi svoj posao. Kad sam došla na ideju Alternativne nastave u zagrebačkim školama, Lucija mi je pomogla da sastavim nastavnički zbor migranata jer dobro poznaje zajednicu i prati sve njene mijene. Potom je u Centar došla raditi Marija Šimoković Sikavica, još jedna mudra i strastvena suradnica s bogatim iskustvom, koja je nadogradila i usustavila cijelu priču s Alternativnom nastavom i krenuli smo zajedno dalje sanjati o koncertnom ciklusu stranih glazbenika koji žive u Zagrebu i povezivati ih s lokalnim muzičarima. Scena ne može nastati ako nema svirki i ako nema druženja poslije svirki. To je jednostavna jednadžba.
Tako nešto je mogao kurirati jedino Nenad Kovačić, zbog svog glazbenog iskustva i znanja (diplomirani je etnolog), a uostalom i zbog strasti kojom zaranja u sve svjetske glazbene utjecaje. Uključili smo Stanislava Habjana i Valentinu Milković za oblikovanje i promociju, angažirali vrhunske tonmajstore Hrvoja Nikšića i Hrvoja Pelicarića, a kako bi se ovi neobični glazbeni susreti zabilježili i ostali naknadno dostupni dogovorili smo video snimanja s Ivanom Sikavicom. Tako se stvarno s raznih strana, uz Luciju, Nenada, Mariju i mene, u Ribnjaku formirao cijeli jedan mudro-strastveni Iza ugla, uho svijeta tim koji odlično zajedno funkcionira! U lipnju smo krenuli s prvom svirkom kako bi što više iskoristili tople dane i ljetne pozornice koje imamo.
Koja su vaša iskustva u dosadašnjoj organizaciji, jeste li primijetili konkretne pomake u razumijevanju između lokalne i strane zajednice?
Lucija: Lokalne zajednice u koje ljudi migriraju i kojima postaju članovi najbolje i najpozitivnije reagiraju na ovakve prostore dijeljenja i stvaranja umjetnosti, te zato udruge, centri kulture i drugi akteri niz godina upravo kroz umjetnost (glazbu, čitanja poezije, ples), kuhanje i dijeljenje hrane i slične aktivnosti pokušavaju stvarati te početne prostore otvaranja i kulturne razmjene, začetka dijaloga jednih i drugih. Neke su lokalne zajednice tako senzibiliziranije od drugih – one koje već duži niz godina imaju više takvih sadržaja u njihovim kvartovskim prostorima.
Problem tj. izazov takvog pristupa je dvostruk – jedan je da neki prostori imaju možda i previše aktivnosti pa dolazi do nekakvog zasićenja, poteškoće do dolaska nove publike i sudionika, a drugi je izazov kompliciranije naravi. On je sadržan u tome da su umjetnost i kultura jedan od najlakših načina stvaranja prvog kontakta i dijaloga, ali da do prave uključenosti, međusobnog i razumijevanja i aktivnog suživota treba se komplementarno raditi i na drugim stvarima – osiguravanju pristupa prava svima, dokidanju sustavne nejednakosti i rasizma koji je usmjeren prema manjinskim migrantskim zajednicama, dokidanju štetnih predrasuda i straha. Jer ljudi će možda i poslušati koncert ili pojesti sirijsku hranu, no to nužno ne znači da će se njihovi dubinski stavovi promijeniti, a to je puno duži, kompleksniji proces koji zahtijeva rad na puno više razina i od puno više aktera.
Program je započeo u lipnju, a traje do 10. studenog. Kako sve napreduje za sad i što možemo očekivati do kraja održavanja programa?
Nenad: Program je započeo u lipnju ove godine. Do sada smo organizirali pet koncertnih večeri u sklopu kojih je nastupilo tridesetak glazbenika/ca iz 13 različitih zemalja (Srbija, Rumunjska, Senegal, Malawi, Venezuela, Rusija, Kuba, Belgija, Iran, Armenija, Indija, Španjolska, Engleska) koji/e imaju stalne ili privremene adrese u Zagrebu, odnosno Hrvatskoj. Zvukovno smo putovali od komornih izvedbi indijske klasične glazbe, perzijske poezije preko Rumunjske, Balkana i zapadne Europe do senegalskih i latino ritmova. A gotovo sve izvedbe uključivale su suradnju sa sudionicima/cama lokalne scene.
9. studenog u našem ciklusu prvi put organiziramo inozemno gostovanje. U Zagreb premijerno stiže veliki frame drum/tamburello majstor iz Italije – Andrea Piccioni. Uz partnerstvo Brainframea, Andrea cijeli vikend u centru drži intenzivne radionice Frame druma, a u subotu će nastupiti uz pratnju Luke Čapete na električnoj gitari i Zvonimira Šestaka na basu. U večer će nas uvesti vokalno perkusionistički duo kojeg predvodi pjevačica Dunja Bahtijarević.
Za kraj ovogodišnjeg ciklusa, u sklopu obilježavanja međunarodnog dana migranata, na pozornici centra nastupit će camerunsko/malawijski duo kojeg čine Maku i Florette, nakon njih dobro poznati zagrebački Senegalac Commi Balde, a kraj večeri rezerviran je za malijskog glazbenika Bassidi Konea. Posjećenost programa je odlična, što u brojčanom, a još važnije u generacijskom i multikulturalnom kontekstu. Nadamo se nastaviti s ciklusom u 2025. godini.
Na koji način vidite ulogu Centra u promicanju tolerancije i međukulturalnog razumijevanja kroz umjetnost, posebno kroz ovaj koncertni ciklus?
Pavlica: Samim početkom mog mandata prije tri godine, Centar mladih Ribnjak je prvo krenuo sa snažnim interkulturnim usmjeravanjem jer smo naprosto odlučili ne ignorirati društveni trenutak u kojem se nalazimo. Zapravo, da budem iskrena, nismo ništa posebno odlučili nego smo naprosto odreagirali na eskalaciju rata u Ukrajini koja je tako blizu i na činjenicu da je u Zagreb odjednom pristiglo jako puno ukrajinske djece i majki kojima je trebalo hitno, osim krova nad glavom, omogućiti i sadržaje koji hrane dušu i koji grade mostove prema lokalnoj zajednici. E tu vidim snažnu ulogu pa čak i odgovornost jednog centra za kulturu.
Tako je nastao program Hurtok – krug povjerenja, kroz koji smo svake subote kombinirali radionice za ukrajinsku djecu a na kojima bi obavezno sudjelovala i zagrebačka djeca iz susjednih škola, organizirali koncerte i predstave, a pred kraj i počeli uvoditi psihološku pomoć za ukrajinske majke dok su djeca zbrinuta na programima kulture. Sami smo stvorili neki sustav ali uz podršku nezavisne scene i još nekih centara za kulturu. Primjerice KC Travno nam je dalo kombi i šofera koji je dovozio djecu i majke iz prihvatilišta u Ribnjak. Vrlo brzo je Grad Zagreb prepoznao i podržao smjer u kojem smo krenuli, otvorila se kontinuirana suradnja s Odjelom za promicanje ljudskih prava i civilno društvo, suradnja s migrantima iz Afrike, Bliskog istoka, a onda je krenuo i val stranih radnika…
Do nedavno smo imali i nepalsku plesnu skupinu koja je kod nas vježbala. Tako smo upoznali i puno ljudi iz civilnog društva koji se bave integracijom, s kojima mislim da isto odlično surađujemo, te i tu pokušavamo sagraditi dugo godina polupane mostove između institucija i civilnog sektora, a kroz Scenu Ribnjak i rezidentske programe pak gradimo mrežu odnosa institucije s nezavisnom umjetničkom scenom, s koje i sama potičem i čije probleme dobro poznajem. Iza ugla, uho svijeta ima jednostavan cilj, a to je pružiti stranim i lokalnim glazbenicima ono što smo uočili da im fali: mjesto susreta.
Danas sam jako ponosna na kolektiv Centra mladih Ribnjak, upravo zbog toga što su pružili podršku i interkulturnim programima i nezavisnoj sceni, i što smo svi zajedno iskoračili u nešto što nitko nije mogao znati gdje će nas točno dovesti.
Kakav je utjecaj ovakvih događaja na zajednice stranih glazbenika, migranata i izbjeglica? Kako ovaj program pomaže ovim grupama da se osjećaju prihvaćeno i integrirano u lokalnu zajednicu?
Lucija: Moje iskustvo pokazuje da ljudi koji su ovdje migrirali – bilo kao radnici ili radnice, ili jer su morali prisilno migrirati tj. pobjeći iz svojih zemalja, više od svega cijene nadići percepciju pasivnih žrtava svoje sudbine ili društva oko njih, što pogotovo vrijedi za izbjeglice. Naravno, to ne znači da ljudi sa sobom ne nose teške priče i da je poanta brisanja njihovog iskustva traume, no sustav, mediji i društvo na njih često ovdje vole gledati samo kroz ili tu jednu prizmu pasivnosti i viktimizacije, ili pak kroz onu drugu – toga da donose nekakvu opasnost, bilo u ekonomskom, sigurnosnom, kulturno-normativnom smislu. Ovaj drugi je pak sve češći narativ današnjice kada govorimo o migrantskim radnicima i radnicama koji sve više dolaze u Hrvatsku raditi i osigurati egzistenciju za svoje obitelji, iako se s tom predrasudom suočavaju i izbjeglice od samog začetka sustava azila.
Važno je zato posvijestiti da ljudi nisu samo njihova trauma, da je to da su ljudi migranti i migrantkinje samo jedan djelić njihovih identiteta – ljudi su isto tako i pjevači, svirači, plesačice, pjesnikinje, oni su i sinovi i kćerke, očevi i majke, braća i prijateljice. Mislim da nas programi poput ovog vode barem jedan korak naprijed u razumijevanju univerzalnosti ljudskosti u svima nama, a u isto vrijeme i pokazivanju da na kulturnu različitost trebamo gledati kao na bogatstvo i priliku za učenje.
Kada ljudi mogu stvarati svoju umjetnost i predstavljati je javnosti, lokalnim zajednicama u kojima žive, to je važan emancipatorski trenutak. To da se ljude prepoznaje kao stvaratelje, u ovom slučaju glazbe, nekoga tko ima znanje i vještinu i emociju koju može prenijeti publici s kojom ona može rezonirati, što publika može osjetiti, to naravno osnažuje ljude. Ne znači to da ljudi sami nisu bili svjesni te svoje moći i znanja, no ratne traume, teški putevi migriranja i izbjeglištva i često ponižavajuć sustav koji ih ovdje dočeka može učiniti da ljudi zaborave na same sebe.
Koji su planovi za budućnost programa i potencijalne suradnje? Postoji li mogućnost proširenja ciklusa na druge oblike umjetnosti?
Lucija: Trenutni program Iza ugla – uho svijeta provodimo u sklopu financiranja interkulturnih programa Grada Zagreba, no tražimo i nove izvore financiranja. Imamo velike planove s programom te smo u kontaktu s migrantskim glazbenicima, kao i općenito migrantskim zajednicama u Zagrebu koje su šarolike i njihovi članovi posjeduju šarolik dijapazon umjetničkih znanja – od plesa, kako tradicionalnih do modernih, izrade predmeta, slikanja i slično. Ovisimo naravno o tome koja znanja postoje unutar zajednica i umjetnika, te je to u kontekstu rada s osobama koje su mobilne potencijalno malo teže, jer neki umjetnici s kojima smo uspostavili suradnju migriraju negdje drugdje, ali s druge strane to isto znači da imamo i dolazak novih ljudi, novih znanja i kreativnosti. Već smo u prethodni koncert koji je bio usmjeren na iransku glazbu uveli i moment prezentacije iranskog tradicionalnog plesa, tako da je to nešto što nam je na umu i razmišljamo kako proširiti program. Vjerojatno ćemo već u prosincu kada planiramo fokus koncerta na afričku glazbu u program uključiti i neke druge umjetničke momente.
Foto: Martina Movrić
