Dječje zaigrana, drsko optimistična i simpatično temperamentna: Sve o glumici Josipi Anković

Dječje zaigrana, drsko optimistična i simpatično temperamentna, riječi iz naslova zapravo su odgovor koji nam je glumica Josipa Anković dala na pitanje kako bi nam se ukratko predstavila. Najmlađu članicu ansambla Satiričkoga kazališta Kerempuh trenutno u matičnom kazalištu gledamo u novoj predstavi Ubojstvo u Orient Expressu.

Prvo je to postavljanje legendarnog djela kraljice krimića Agathe Christie na domaćim kazališnim daskama. Zagreb je izvorno bio i jedna od stanica na proputovanju, složit ćemo se, najslavnijeg vlaka na svijetu pa se susret na željezničkom kolodvoru nametnuo kao sjajna opcija. Na ovom virtualnom putovanju dotaknuli smo se različitih tema, a naš razgovor donosimo u nastavku.

• Tvoj novi glumački angažman odvodi te na putovanje Orient Expressom. Znamo da i privatno voliš putovati – Imaš li trenutno putovanje na koje bi se rado zaputila?

Trenutno mi je velika želja posjetiti Aziju, točnije Šri Lanku i Japan. Nadam se da do tamo ipak neću morati putovati vlakom.

• A kako je izgledalo ono glumačko putovanje vlakom, koje su tvoje impresije predstave?

Ljubav prema Agathi Christie mi je otkrio tata. Dan danas pamtim entuzijastičan ton kojim bi nas mališane dozivao kad bi se slavni detektiv pojavio na televiziji. U ovoj predstavi sam igrala englesku guvernantu Mary Debenham koja je hladna, mirna i ljupko bezobrazna. Moj dalmatinski temperament bi najradije izgrizao Mary i njezino englesko diplomatsko bivanje. Sukobljavale smo se, ali na kraju je profesija pobijedila te publika i Josipa sada mogu uživati u engleskim manirama. Sve u svemu izazovno, zabavno, na kraju i ubitačno. Aludiram na naziv komada haha.

• A kako bi nam ukratko opisala svoje glumačko putovanje. Što te nagnalo da postaneš upravo glumica, gdje se rodila ta želja…

Iznimno sam zaboravljiva, zbog čega je moj odgovor na ovo pitanje vjerojatno uvijek drugačiji haha. Mama je mojim sestrama i bratu od malena izvodila lutkarske predstave i poticala našu maštu različitim igrama i pričama. U prvom razredu osnovne škole sam mami prepričala dogodovštinu koja se dogodila mojoj prijateljici i predstavila sam ju kao da se dogodila zapravo meni, na što me mama dugo gledala pa konačno i upitala Hmm Josipa, jesi li sigurna da se to tebi dogodilo? Bila sam u šoku. Kako me razotkrila? Tad sam shvatila da nisam dobro odglumila i da se za ubuduće moram potruditi bolje lagati. Obožavala sam prankati od malena i zbog učestalosti tih istih prankova lagala sam sve iskrenije i iskrenije. I evo me haha.

• Naš susret trebao se desiti netom prije premijere predstave Ubojstvo u Orient Expressu, no jedna je Fešta dobila neočekivani završetak – onaj na hitnoj! Ta Fešta je zapravo kazališna predstava. Vežeš li još neke tako zanimljive anegdote za predstave/film? Postoji li neka situacija koju pamtiš?

Da, na Fešti sam pala, stopalo mi se pretvorilo u jedan veliki balon i srećom, u publici je bila doktorica koja je imala ključ od svog radnog mjesta na koji smo “provalile” jer je ipak bila nedjelja navečer i izliječila me. Inače, na Fešti se dogodilo toliko situacija od kojih kolega Ledina i ja možemo komotno napisati novi komad.

Pa da ne spojlam, ispričat ću vam situaciju koja mi se dogodila u Kerempuhu. Jedno jutro sam se probudila kompletno bez glasa, (dan prije sam imala ujutro probu a navečer dvije izvedbe predstave jednu za drugom), a navečer sam imala predstavu Razbijeni vrč. Doktori nisu uspjeli vratiti moj glas u jedan dan, tako da sam zamolila rekvizitu da mi daju zviždaljku. Svoje replike sam zviždala, a glumci su ponavljali moje replike kao da su taj isti zvižduk u potpunosti razumjeli. To je bilo urnebesno iskustvo. Dan danas čuvam tu zviždaljku kao uspomenu.

• Mogli bismo se našaliti i reći da je spomenuta Fešta bila toliko dobra da ste ju željeli ponoviti. Odnosno jedan studentski projekt uspio je opstati na kazališnim daskama. Kako je do njega došlo?

Moj kolega i prijatelj Josip Ledina i ja smo htjeli napraviti nešto mladenački, provokativno, usudili smo se izaći iz okvira i Feštu smo pisali i režirali godinu dana za diplomski ispit na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Redateljica Anica Tomić nam je isto pomogla, a uz to je i pozvala Matka Raguža, ravnatelja Teatra Exit na izvedbu, očarali smo ga i već nakon dva tjedna smo “feštali” u Teatru Exit.

• Osim što si glumica i autorica, ujedno si i redateljica predstave. Kako si doživjela tu ulogu?

Jedno je biti redatelj i režirati druge, ali drugo je imati dva redatelja koji pokušavaju režirati i sebe i jedan drugog. Taj jednogodišnji proces mogu opisati kao “sukob Titana”. Pregršt svađe, mirenja, smijanja, raskida ugovora, histerije, sporazuma, ljubavi i na kraju smo sve te emocije ubrizgali u naše likove koji su postali ljudi, od krvi i mesa. Dan danas, kad se prisjećam tog procesa, imam osjećaj da govorim o nekom drugom, dan danas ne znam kako smo napravili to što smo napravili, dan danas se čudim.

• Riječ je o interaktivnoj predstavi, a ona baš kao i svaka dobra fešta mora imati određene sastojke kako bi uspjela – Koji su po tebi glavni sastojci uspjeha jedne takve predstave?

Jako je bitno povjerenje u partnera, bitna je prilagodljivost, gluma u trenutku, potrebno je i voljeti tu publiku, igrati s njom, zapovijedati im i prepustiti im se, dati im se na milost i nemilost. Publika u svojoj reakciji nikad ne može pogriješiti, a mi glumci smo tu da im to i priznamo.

• Kad smo već kod te teme, kakva si kad su fešte u pitanju? A kakva kad je u pitanju ljubav?

Ne volim “partijati”, možda zato što sam jako izbirljiva kad je glazba u pitanju. Izlazila bih u klubove samo kad bi mi netko garantirao da ću se pošteno naplesati. Tako da “feštam” samo s prijateljima kod kuće uz društvene igre. Kakva sam u ljubavi? Trenutno ljubav imam samo za sebe, obitelj, prijatelje, kuću, vrt i glumu. Drugim riječima; slobodna. Baki sam dala dopuštenje da mi odabere dečka, ona je odgovorna, navodno po Splitu lijepi oglas s mojom slikom i CV-jem, ali eto još nije ništa riješila. Ne žuri nam se.

• Odvedi nas malo iza kulisa. Imaš li neki ritual prije ili nakon predstave koji voliš slijediti?

Volim pješačiti do kazališta na dan predstave i usput vizualizirati scene. Dok hodam, poluglasno ponavljam tekst zbog čega prolaznici vjerojatno misle da sa mnom nešto nije u redu. Ponekad stavim slušalice da ispadne da ipak s nekim razgovaram.

• Vidimo da tremu nemaš. Ili je vješto skrivaš?

Da, nemam tremu više tako. Na prvoj godini glume su mi se koljena toliko tresla, da sam zažalila sto nisam nosila široku haljinu. Ali danas mi je trema draga, s njom se može lijepo poigrati, daje glumcima adrenalin koji mozak natjera da radi 300 posto.

• Postoji li neki glumački san koji bi voljela ostvariti? Kojem se glumačkom projektu posebno raduješ?

Filmskim projektima. Imam želju i da se jednog dana i scenarij koji pišem pojavi na filmskim platnima.

• U čemu uživaš daleko od pozornice? Koje su tvoje sitne životne radosti?

Obožavam čistiti, “gejmati” s bratom, hodati, rolati se, društvene igre, ekshibicije koje uključuju takmičenje, druženje s prijateljima, volim zdravu kombinaciju bivanja u kući i akciju izvan kuće. Volim i kad mi netko kuha te umjesto mene baca smeće.

Foto: Martina Movrić