Glumac Pavle Matuško s razlogom je privukao našu pažnju. Uskoro ga gledamo i u filmu Dražen
Mjesec pred nama na velika platna donosi zasigurno najiščekivaniji filmski naslov ove godine – biografski film o Draženu Petroviću. Istaknuta uloga u njemu je povjerena i mladom glumcu Pavlu Matušku, kojeg smo imali priliku upoznati kroz njegov angažman u filmu Šesti autobus te epizodnom pojavljivanju u serijama Uspjeh, Dnevnik velikog Perice i Crno-bijeli svijet.
No, osim s filmskom, Pavle je ovog mjeseca susret zakazao i sa zagrebačkom kazališnom publikom. Bio je to sjajan povod da i mi s njim osobno zakažemo susret, no ovaj naš se odvio na košarkaškom terenu. Njemu isti nije nimalo teško pao, jer da je život malo drugačije odigrao karte upravo bismo ga ondje učestalo viđali. A zašto je tome tako – doznajte u nastavku!
- Naš susret se odvio na košarkaškom terenu. Ako uzmemo u obzir da si kao dječak igrao košarku, jesi tada sanjao da ćeš na njemu i davati intervjue? Odnosno nadao se toj karijeri?
Dok sam igrao košarku, davanje intervjua postalo mi je prirodno okruženje. Najčešće su to bile novinarske reportaže neposredno nakon utakmice, ali ovaj intervju na košarkaškom terenu je poseban jer se prvi put radi o “Pavlu glumcu”.
U tom smislu, iskustvo je bilo drugačije i izazovnije jer sam morao otkriti više o sebi nego što bih to činio u standardnim sportskim razgovorima.
- A kakav si igrač na terenu? Znaš li gubiti? (haha)
Iskreno, loš sam gubitnik.
To je moja najveća slabost, zbog čega mi košarka ima toliko značenje u životu – ona me uči kako prihvatiti poraz. Pokušavam ostati smiren kad gubim, ali to mi teško ide. Često postanem nervozan, frustriran, jer uvijek težim pobjedi i dajem sve od sebe da je ostvarim. No, naravno, to nije uvijek moguće. Ipak, svjestan sam svojih slabosti i trudim se raditi na tome da postanem bolji u suočavanju s porazom.
- Jesi li nešto (ponašanja ili odluke) s parketa prenio na daske koje život znače? Neki savjet, taktiku, način…
Najveća poveznica između košarke i glume, iz mog iskustva, jest važnost timskog rada. Zajedništvo u kojem svatko zna svoju ulogu i svi rade prema zajedničkom cilju – bilo da je to pobjeda na terenu ili uspješna predstava ili film. Odnos između suigrača i glumačkih partnera na sceni ili u filmu iznenađujuće je sličan. Bez obzira radi li se o terenu ili setu, potrebno je ostaviti ego po strani.
Baš kao što u košarci asistiraš suigračima kako bi unaprijedio igru cijelog tima, tako i u glumi dijeliš energiju i emocije s kolegama, čineći cijelu izvedbu snažnijom. Jedino tako, kroz suradnju, može se postići vrhunski rezultat.
Još jedan ključan element koji nosim iz košarke u glumu jest priprema. Kao što se za svaku utakmicu trenira i usavršava svaki pokret, tako se i za ulogu, bilo u kazalištu ili na filmu, moraš temeljito pripremiti. Proba ili trening mjesta su gdje daješ sve od sebe kako bi bio maksimalno spreman. No, kad dođe taj trenutak izvedbe moraš pustiti sve što si učio i jednostavno se prepustiti igri, trenutku. Taj slobodan osjećaj igre ono je što čini svaki nastup posebnim i autentičnim.
- I sport i gluma uz sebe nose podložnost javnim kritikama. No jesi li sam sebi najveći kritičar?
Da, mogu reći da sam sebi najveći kritičar, ali s vremenom sam naučio racionalizirati taj kritički glas. Pokušavam sagledati širu sliku i analizirati što je sve utjecalo na moju izvedbu, umjesto da se previše zadržavam na samoj kritici.
Kada ostvarim, recimo, uspjeh ili dobru izvedbu, trudim se ostati prizemljen i skroman, bez obzira na pohvale. S druge strane, u situacijama gdje izvedba nije na razini na kojoj bih želio da bude, ili gdje sam suočen s kritikama, pokušavam sebi reći da je sve u redu, da život ide dalje i da je to sve dio procesa. Svaka kritika, pa i ona najteža, nosi neku lekciju. Važno je izvući pouku iz nje, ali također je ključno imati nešto izvan posla što ti daje smisao. Nešto što te podsjeća na širi kontekst života, što pomaže da se distanciraš od pritiska izvedbe.
Svjestan sam da je gluma više od samog posla – ona je strast, poziv koji zahtijeva posvećenost i stalno usavršavanje. Volim to što radim i nastojim dati sve od sebe kako bih bio što bolji u svakoj ulozi, u svakom projektu. Međutim, ključno je zadržati ravnotežu i ne dopustiti da gluma postane jedina stvar koja me definira. Uspjeh dolazi iz stalnog rada i truda, ali važno je ne zaboraviti da postoji i širi svijet izvan reflektora. Tek kad pronađem tu ravnotežu između posla i života, mogu uistinu rasti, kako u glumi, tako i kao osoba.
- Zazireš li od gledanja sebe na velikom platnu?
- Osim na velikom platnu, gledamo te i u kazalištu u predstavi o legendarnom Čarugi. Što vezuješ uz ovo kazališno iskustvo i suradnju?
- Kako općenito pristupaš liku – koji je tvoj prvi korak?
Moj prvi korak pri stvaranju lika uvijek počinje temeljitim i neumornim iščitavanjem teksta naglas. Kroz taj proces odmah prepoznajem pojmove i aspekte uloge koji mi prirodno leže, one s kojima sam već upoznat.
Istovremeno, identificiram one elemente koji su mi nepoznati ili izazovni, te ih detaljno istražujem. Dok čitam, bilježim upute, ideje i interpretacije, stvarajući tako postepeno cjelovitu sliku o scenariju i svojoj ulozi. Taj proces istraživanja i promišljanja pomaže mi da uđem dublje u karakter i da ga što bolje razumijem i izgradim.
- Na što si ponosan da je sada iza tebe?
- Postoji li neki glumački san koji bi volio ostvariti?
- A Pavle izvan sportskog i glumačkog terena, što je ono u čemu posebno uživaš? Što ti je najdraža stvar kad se svjetla pozornice ugase?
Zahvaljujemo Sportska dvorana Trešnjevka na ustupljenoj lokaciji za snimanje.
Foto: Sanja Jagatić
Styling: Ivana Pavić
Koordinatorica snimanja: Ivona Oštrić
