Projekcijom filma Prizori s mojim ocem obilježava se Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama
Ovo simbolično putovanje liječi prošle rane, a redateljica i kći Biserka stvara prostor za povezivanje s očevim iskustvima i neizbježnim odlukama. Rezultat je inspirativan razgovor koji bi mnogi gledatelji možda željeli imati sa svojim roditeljima.
- Kakva je pozicija žena u nizozemskoj filmskoj produkciji?
U Nizozemskoj mnoge žene rade u filmskoj produkciji. Posebno u odjelima produkcije, stiliziranja i odjeće. Ove godine nacionalni filmski fond izjavio je da će početi koristiti kvote za redateljice jer su one još uvijek nedovoljno zastupljene. Filmski fond je izjavio: do kraja prosinca 2026. godine, polovica dodijeljenih sredstava za razvoj filmskih projekata mora uključivati najmanje dvije žene. Također, vrlo je malo žena direktora fotografije (d.o.p.). Nekako je ovaj tip posla vrlo težak za žene. Dakle, čini se da je “muški pogled” još uvijek dominantan u Nizozemskoj jer su redateljice i žene direktori fotografije još uvijek nedovoljno zastupljene.
Kakvo je bilo vaše iskustvo s predstavljanjem teme vašeg filma? (Jeste li morali puno objašnjavati? Je li to popularna tema ili ne?)
Tema je predstavljena u ranoj fazi svim nizozemskim televizijskim kućama, ali nijedna od njih nije htjela preuzeti projekt. Neki su već radili nešto vezano uz Jugoslaviju, a drugi nisu bili uvjereni u filmski oblik. Naravno, ovakve povratne informacije su frustrirajuće. No, mislim da je to dio procesa stvaranja, posebno kada ste na početku karijere kao ja. Ne bih rekao da je to “vruća” tema, ali svake godine postoji fokus na filmove o bivšoj Jugoslaviji, posebno s naglaskom na Srebrenicu jer je nizozemska vojska bila uključena tijekom masakra. Dakle, definitivno postoji interes za bivšu Jugoslaviju. Također, 2021. godine snimljena je prekrasna dokumentarna serija ‘Titove suze’ Ive Bičanić. U njoj autorica putuje kroz sve bivše zemlje, gleda na trenutno stanje i prisjeća se nekih osobnih uspomena.
- Što je bilo lakše predstaviti, političku situaciju ili vaš odnos s ocem?
Predstavljanje odnosa s ocem bilo je lakše nego političke situacije, to je sigurno. Kako sam imala samo dvije godine 1991. kada smo otišli, a moj otac nije htio “opterećivati” nas politikom i poviješću naše bivše domovine, nisam znala puno o našoj povijesti dok nisam počela istraživati za ovaj film. Također nisam htjela snimiti film o ratu, iako je to neizbježno za našu obiteljsku priču, pa sam morala pronaći ravnotežu u tome.
- Kakvo je vaše mišljenje o ženama u obitelji? Kakva je pozicija žene u obitelji?
Žene su često pokretačka snaga u obiteljima i zajednicama općenito. Od malih nogu djevojčice se uče raditi zajedno, dok se dječake više potiče da se istaknu kao pojedinci. To je u obitelji, ali i u društvu. Kao žena često morate više boriti za svoju slobodu ili poziciju s vodstvom.
Patrijarhat
- Možemo li reći da je nizozemski mentalitet patrijarhalan ili je više liberalan?
Rekla bih da je definitivno više liberalan, ali još uvijek, kada se pogleda na važne pozicije u politici, izvršne direktore itd., još uvijek su uglavnom muškarci ti koji vladaju. Koristimo izraz za to “stakleni strop”. To znači da iako žene jednako kvalificirane za poziciju kao i muškarci, još uvijek ih muškarci zadržavaju. Dakle, mogu vidjeti poziciju, ali je gotovo nikada ne dosegnu.
- Dobili novac za ovaj film, je li to zbog kolonijalnog utjecaja Zapadne Europe na Balkan?
Pa… Nisam sigurna u kolonijalni aspekt, ali u fondovima smatraju važnim podržavati različite kreatore, što znači autore s različitim podrijetlima, tako da se ispričaju mnoge vrste priča, ne samo nizozemske priče. Mislim da je činjenica da imam mješovito podrijetlo i da je to što je također bila tema filma pomogla. Ali priča je univerzalna, to je priča o ocu i kćeri i generacijskom jazu, gotovo svi su to doživjeli sa svojim roditeljima. Kako je film prikazan diljem svijeta, ne samo u Nizozemskoj i Hrvatskoj, mislim da to dokazuje da je to univerzalna priča.
- Estetika filma je sjajna, možemo li razgovarati o toj povijesnoj promjeni i ovom putovanju u prošlost vašeg oca i bivše Jugoslavije?
U filmu sam željela uhvatiti osjećaj “čežnje” za bivšim domom. To je osjećaj koji mnogi migranti poznaju. Ali kako prikazati nešto apstraktno poput čežnje… dugo sam tražila formu. Film je snimljen u staroj tvorničkoj hali koja stvarno pomaže stvoriti određenu atmosferu nostalgije. Tvornica koja je nekada bila u upotrebi izgubila je svoje značenje, što je iz moje osobne perspektive dobra reprezentacija bivše Jugoslavije. Moj otac i ja činimo simbolično putovanje, simbolično jer Jugoslavija jednostavno više ne postoji, ona postoji samo u srcima i umovima generacija koje su je izgradile i živjele u njoj. Za mene je to poput utopije, ali za mog oca to je bilo stvarno.
