U sjeni velikih imena, često se kriju slojevite i emotivne priče koje nas podsjećaju da umjetnost, baš kao i život, ne slijedi uvijek pravolinijski put. Uliks Fehmiu, nasljednik jednog od najvećih glumačkih imena bivše Jugoslavije, Bekima Fehmiua, kroz svoju karijeru balansira između privatnog i profesionalnog, stvarajući svoju osobnu definiciju uspjeha i autentičnosti. U razgovoru s njim na Sarajevo Film Festivalu povodom filma Nakon ljeta koji je otvorio Festival, ali i TV serije Poziv koja je nominirana za nagradu Srce Sarajeva u kategoriji dramske serije, ne govorimo samo o njegovim ulogama i umjetničkom procesu već i o filozofiji života, o trenutku kada se odabere put tišine, ali i važnosti procesa.
Uliks Fehmiu nas vodi kroz svoje dileme i uvide, stvarajući prostor za dijalog o onome što nas definira kao umjetnike, ali i kao ljude.
Ponašanje vašeg lika u filmu možemo ili razumjeti ili osuditi. I to su te dualnosti koje ostavljaju prostora za različita tumačenja. Kako ga vi tumačite u kontekstu muško-ženskih odnosa danas?
Činjenica je da je Anja Matković, koscenaristkinja i glavna glumica, pričom iz vizure glavne junakinje Maje, s mene skinula tu vrstu odgovornosti. Imao sam slobodu da pustim materijal da me radi s ciljem da ispričamo Majinu priču i njenoj potrebi i borbi da se suoči sa samom sobom. A kako će publika tumačiti, nije na nama onog trenutka kada film ugleda svjetlost dana ili mrak kinodvorane.
Kako se vi kao glumac nosite s tom činjenicom?
Uliks Fehmiu: Moj fokus je uvijek na samom činu stvaranja. Sve što dolazi nakon mi je mnogo manje bitno, bez obzira da li će uslijediti uspjeh ili neuspjeh. To sam naučio u godinama glumačke tišine, kada smo Snežana i ja otišli iz zemlje i odlučili da nam je život bitniji nego sama gluma. Bez obzira na to što je naša odluka da odemo bila jedina koju smo mogli donjeti, jer se nismo slagali sa svim što se tih godina dešavalo, gluma nam je itekako nedostajala. I siguran sam da smo se i Snežana i ja, i sami, a nekad i zajedno, naglas i u tišini, pitali jesmo li pogriješili i hoćemo li se ponovo baviti svojim poslom.
Glumačka igra, kazalište, duboka potreba da progovorimo i da komentiramo svijet u kojem živimo je jednostavno dio nas koji nismo mogli odvojiti od sebe. Kada smo se preselili u New York, 2001. godine dobio sam ulogu u jednom malom komadu na Off-off Broadwayu, igrao se sedam dana i nije mi bilo bitno hoće li ikoga biti u publici. Noću sam pekao kruh, ujutro ga razvozio, potom išao na probe. Činjenica da sam radio u isti mah ta dva tako različita posla mi je pomogla da shvatim. Jednostavnost, poniznost i usamljenička priroda procesa pravljenja kruha, koji je simbol ljudskog opstanka, je učinila da lakše spoznam efemernost reflektora i aplauza. Moja nagrada je sam proces, upravo taj trenutak kada stvaram. A naravno da želim da će film u kom sam sudjelovao vidjeti što više ljudi i da će priča koju je autor želio ispričati naći svoju publiku.
Kako je došlo do toga da usavršite pekarski zanat i otvorite svoju pekaru u New Yorku?
Uliks Fehmiu: U knjizi Pain d’Avignon Baking Book koju je izdala najveċa izdavačka kuća na svijetu Penguin Random House, sam napisao našu priču o tome. Početkom 90-ih, prijatelji s kojima sam odrastao u Beogradu su otišli u Ameriku, svatko iz svog razloga i došli na ideju da otvore pekaru na poluotoku Cape Cod (Massachusetts). Prikupljali su novac za uređenje prostora u kojem će se pekara nalaziti, trebalo je kupiti peći za kruh i ostale mašine i nazvali su me da pitaju želim li sudjelovati. Zamolio sam oca da mi posudi nešto novca i tako postao dio onoga što su moju prijatelji započeli.
U tom trenutku sam još uvijek u Beogradu. Igram u Ateljeu 212, Jugoslovenskom dramskom i Beogradskom dramskom pozorištu. Počinje rat, sviđa mi se Snežana, ne ide mi se iz zemlje, ali ipak odlazim ’93. kod prijatelja, i počinjem učiti pekarski zanat. Kasnije će se ispostaviti da sam imao nekog dara i za to.
Moramo spomenuti i dokumentarac o vašem ocu. Koliko su dokumentarci važni u očuvanju sjećanja na velike karijere kao što je bila Bekima Fehmiua? Postaju li dokumentarci, pored ostvarenja u kojima je umjetnik igrao za života, ostavština i važan dio kulturnog nasljeđa?
Uliks Fehmiu: Nalazimo se u medijskom vrtlogu i kaosu, u tajfunu neistina kojih ima i više nego činjeničnih informacija do kojih dolazimo tijekom dana. Mislim da je bitno s vremena na vrijeme zaustaviti se i pokušati ne zaboraviti i okrenuti se ka sebi samima. A Bekim i Bekimov život je nešto što je postojalo u ovoj sredini koja je nekada funkcionirala na potpuno drugačijim vrijednostima od onih koje su uspostavljene danas. I zato mislim da su ti trenuci autorefleksije, sjećanja i pamćenja jako bitni. Ako je taj film to uspio, onda je to sjajno.
Ostani u korak
s trendovima
Prijavi se na Journal newsletter.
Je li vas redatelj Valmir Tertini tijekom rada na filmu konzultirao oko samog materijala?
Uliks Fehmiu: Film nisam gledao i nisam u njemu sudjelovao. Moja majka Branka Petrić je sudjelovala. Bekimov stariji brat Arsim je također govorio u filmu.
Kada govorimo o Bekimu Fehmiu, ne možemo se pored svih značajnih uspeha koje je zabiljžio mimo granica bivše Jugoslavije ne osvrnuti i na činjenicu da je diplomirao u klasi značajne ličnosti kakva je Mata Milošević. Kažite nam nešto o tome.
Uliks Fehmiu: Postoji jedna anegdota vezana za Matu Miloševića. Bekim je iz kuće ponio vrijednosti poput: nema dobrih i loših naroda, ima dobrih i loših ljudi, čovjek vrijedi onoliko koliko jezika govori, baci u vodu ako ti ne zna riba, zna Bog…
Mata Milošević je tijekom Drugog svjetskog rata bio u koncentracijskom logoru, čini mi se u Dachau, gdje se odlučio pretvarati da je gluh ne bi li preživio. Jedan njemački oficir je posumnjao je li to zaista tako i odlučio ga testirati. Pucao je Mati iz pištolja iza leđa, maltene pored uha, a Mata se nije pomaknuo, nije trepnuo. Čovjekova najveća moć je vlast nad samim sobom je misao kojom se Bekim vodio kroz život inspiriran primjerom svoga profesora.
Ako kultura nema ogledalo trenutka u kojem živimo, onda nas nema su vaše riječi. Kakav je po vašem mišljenju trenutni odraz kulture na našim prostorima?
Uliks Fehmiu: Mi se stalno busamo svojim identitetom, silno želimo da nas prepoznaju i uvažavaju, a uglavnom radimo suprotno po tom pitanju. Kultura nije propaganda, naprotiv, propaganda ubija kulturu. A bez kulture nema ni nas. Malim kulturama mora pomoći država i u financijskom smislu kao i planiranju dugoročne kulturne politike. A za sve to je preduvijet da se složimo i da dozvolimo da kultura i umjetnost u svom korijenu mogu i moraju imati i snažan opozicijski karakter. Ljudi koji rade u kulturi se moraju osjećati slobodno da govore, da postavljaju pitanja, da ukazuju. Kultura također ne može biti izložena tržišnim uvjetima inače će je borba sa profitom uništiti, a moć profita će učiniti da krenemo da se autocenzuriramo. I to se već uveliko događa.
Vidite li izbavljenje?
Uliks Fehmiu: Uf, baš teško pitanje. Tri različite stvari trebale bi se dogoditi gotovo u isto vrijeme. Pod jedan sve dok mislimo da smo bespomoćni i nijemi promatrači, ništa se neće promijeniti. Dok ne shvatimo da mi kao glasači zapošljavamo one koji će sutra doći na vlast. Pod dva, da oni koje izaberemo shvate da je njihov posao nešto za šta na engleskom postoji fantastična definicija a to je public servant, onaj koji služi svom društvu. 2008. godine usred globalne ekonomske krize sam pročitao intervju s tadašnjim njemačkim ministrom financija koji je briljantno vodio njihovu fiskalnu politiku zbog koje je Njemačka prošla dosta bolje nego mnoge razvijene zemlje.
Tada je imao nešto više od 30 godina i radio je za vrlo pristojnu godišnju plaću od nekih sto tisuća eura, a mogao je tog istog trenutka otići u bilo koju od vodećih investicijskih kompanija na Wall Streetu za plaću od 15 milijuna dolara. Njegova socijalna svijest i osjećanje odgovornosti da radi za dobrobit svoje zemlje je bila mnogo veća plaća od one koja se vrednuje dolarima. On je razumio što znači biti public servant. I treće, da država prestane kontrolirati medije i da se tabloidi vrate medijskom prostoru kojem pripadaju i da ne budu percipirani kao relevantan i realan izvor informacija.
Tabloidi naravno postoje i u drugim sredinama, ali se New York Times, Wall Street Journal i National Inqurer ne tretiraju na isti način. Kada sam još prije petnaestak godina prvi put vidio na TVB92 da su tijekom večernjeg dnevnika u najavi za presijek sutrašnje štampe uključeni i tabloidi, shvatio sam da se nalazimo u ozbiljnom medijskom nepovratu. S odlaskom jednopartijskog sustava mi smo trebali ući u period relativnih medijskih sloboda i nekakvog medijskog pluralizma, a mi se nalazimo u noćnoj mori medijskih nesloboda koje traju duže od tri desetljeća. Netko će postaviti pitanje gdje to uopćte postoje medijske slobode? To maliciozno pitanje je neukusno postaviti u Srbiji danas u kojoj država kontrolira gotovo potpun medijski prostor.
I da, postoje medijska okruženja u kojima postoji prihvatljiv balans između politički opredjeljenih medija koji moraju ostvariti profit i onih kojima je fokus pružanje istinitih i činjeničnih informacija s ciljem edukacije biračkog tijela. Eto, kad se te tri stvari deogode…a dogodit će se nikad. Šalim se, nisam pesimist, želim vjerovati da će neki novi klinci nešto promijeniti bez obzira na to koliko nemoguće se to činilo u ovom trenutku.
*Tekst preuzet s portala Journal.rs.
Foto: Sarajevo Film Festival, IMDb
