Olga Odanović za Journal: Vjerujem da film, serija i kazališna predstava mogu popraviti sve
Olga Odanović za Journal: Vjerujem da film, serija i kazališna predstava mogu popraviti sve

Olga Odanović za Journal: Vjerujem da film, serija i kazališna predstava mogu popraviti sve

sarajevo film festival, sff, film

Olga Odanović u toku jubilarnog 30. Sarajevo Film Festivala dobila je Srce Sarajeva za najbolju glumicu u kategoriji humorističnih serija. Samo jedno više u nizu priznanja za uloge po kojima je pamtimo. U ekskluzivnom razgovoru za Journal razgovaramo s Olgom Odanović prvi put i želimo razgovarati o svemu. Ali, ipak počinjemo od serija, točnije serije Radio Mileva koja je ove godine dovodi u Sarajevo.

  • Kako se osjećate i kako Vam se čini Sarajevo?

Prvo, hvala vam na pozivu, hvala vam na ovako divnoj prelijepoj dobrodošlici u Sarajevo. Prvi put sam na Sarajevo Film Festivalu i jako sam bila uzbuđena kada smo izašli na taj čuveni crveni tepih. Uzbuđena sam što sam vidjela svoje drage kolege, drage ljude iz Sarajeva koje nisam vidjela dugo. Bilo mi je puno srce. Imam samo riječi hvale za Sarajevo Film Festival koji je, čini mi se, jedan od najboljih i najbolje organiziranih festivala u regiji. Također, želim čestitati ovaj jubilarni 30. rođendan. Sretan rođendan!

  • Možete li prokomentirati ekspanziju serija kao glumica čije su uloge obilježile mnoge serije dosad počevši od serije Bolji život?

Lijepo je i važno da se Sarajevo Film Festival bavi serijskim programom i njihovom promocijom. Serije se sada rade u čitavoj regiji, ali kao dijete stare Jugoslavije slobodno mogu reći da toga u moje vrijeme nije bilo. Nismo mogli na festivalima promovirati seriju, film ili bilo koje drugo dramsko ili komično djelo. Zato mislim da je ovo vrlo značajno za promociju serijskog programa.

  • Budući da je vaša karijera bogata, zanimljivo je da usporedite te svijetove: film, serija i kazalište, s tim nekim pogledom, baš iz aktualnog trenutka Srca Sarajeva, prvakinje u Narodnom pozorištu do toga da ste imali hit film Kada sam naučila da letim i neprekidni niz serija od već kraja 80-ih, početka 90-ih svjedokinja ste zapravo promjena koje se dešavaju.

Naravno da ništa nije isto kao što je bilo, i naravno da je taj vremenski period dosta dug, samo od tih 80-ih do današnjeg dana, je ogroman vremenski period. Nažalost, podlegli smo mnogim promjenama na koje je utjecalo vrijeme i mnoge druge vanjske okolnosti. Ja sam dijete stare Jugoslavije i meni je tada bilo najljepše. Svi smo bili zajedno i povezani. Mene sam dolazak u Sarajevo podsjeća na neka divna, mnogo toplija, iskrenija i ljudskija vremena.

Možemo samo tugovati, čeznuti i nadati se da ćemo popraviti neke stvari. Ali, jednostavno, vrijeme će pokazati promjene na koje mi, nažalost, ponekad ne možemo utjecati. I te promjene su takve kakve jesu. Mada, mislim da čovjek kao jedinka sam po sebi može utjecati na mnoge stvari. Prije svega da se bavimo umjetnošću, a mi se bavimo i filmom i serijom i televizijom. I dalje vjerujem u to da film, neka dobra priča, serija, kazališna predstava, mogu popraviti sve.

  • Prije nekoliko dana popratili smo Sinišu Pavića. Vi ste imali čast raditi s dva najplodnija komercijalna TV pisca, s Jovanom Markovićem i sa Sinišom Pavićem. Kako ste dobili ulogu u seriji Bolji život?

Prva moja uloga u serijskom programu je bio Bolji život. Kad sam imala 28 godina, otišla sam na casting i dobila ulogu. Gledam Bolji život kad god ga prikazuju, a često ga repreziraju. Bolji život živi uvijek s nama. Ponekad se šalim da mi ipak ne živimo i dalje bolje, ali desit će se neki bolji život.

  • U seriji Bolji život Vi i vaš suprug ste radili dvije potpuno različite uloge, različite ozbiljnosti, godina. Kako to danas komentirate, kada se obiteljski okupite uz brojne reprize?

Nikada dosad mi nije na pamet palo dok vi niste postavili to pitanje. Mi nikada u kući ne komentiramo posao. Moj surug i ja smo rijetko kad radili zajedno. To je jednostavno bilo tako i to nije loše. Možda će se desiti nekad, imamo još malo vremena napraviti nešto zajedno. Ja bih to voljela.

  • Kakve ste izbore imali na početku karijere i sad kad usporedite vrijeme vaše djece i njihove početke karijere? Je li za ljude u slobodnim profesijama bilo stabilnije u vremenu Jugoslavije?

Nikad nije bilo stabilnije za slobodne umjetnike. Ni kad sam počinjala, ni kada sam završila Akademiju, ali ni kada je bila ta stara Jugoslavija. Nikada neću zaboraviti kada sam na kraju druge, ili treće godine, Akademije radila predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama. Radili smo je Euripidove Bahantkinje, u režiji Vlade Milčina iz Makedonije. Podjela je bila iz cijele stare Jugoslavije. Je li to vrijeme i ovo današnje bilo možda manje, rasterećenije, možda jeste. Možda manje hektično.

Završila sam Akademiju 1985. godine. Dosta sam radila u kazalištima, ali me nitko nikad nije zvao da me zaposli za stalno, a za mladu ženu, glumicu je neophodno da radi. Važno je da ima kontinuitet u radu, jer su pauze strašne. Uopće mi nije bilo lako. Teško sam dolazila do podjela, i moram reći da kao glumica postojim zahvaljujući Jagošu Markoviću. Mi smo bili prije svega prijatelji i nekako smo se našli u tom poslu. On kao reditelj, ja kao, sad mogu slobodno reći, njegova glumica, kao i Branka Šelić i mnoge moje kolege. Da nije bilo njega, mene ne bi, čini mi se, nigdje bilo.

Zahvaljujući njemu i njegovom povjerenju, i vjeri u mene, uspjela sam uraditi neke stvari u životu, u kazalištu. Naročito s njim, jer on je bio briljantankazališni reditelj. Da sam mogla da igram od Shakespearea, Molièrea, do Nušića, Sterije, i to su ipak, sve bile tako dijametralno različite uloge. Za glumca nema veće radosti nego kad dobijete takve prilike. Danas imate mnogo darovitih, mladih i talentiranih ljudi. Moraju dobiti priliku, ne kažem da ne dobivaju, ali moglo bi to biti mnogo bolje.

  • Kad govorite o kazalištu, postoji ogroman diverzitet od klasike do danas, a u filmu i u serijama je potpuno drugačije, uglavnom su suvremeni pisci. Počeli smo o tome govotiti relativno nedavno. Glumice su se osnažile prokomenirati uloge koje su dobivale od Crnog talasa do danas. Koje su Vam uloge bile izazovne, koje su po Vašem mišljenju odlično napisane uloge za glumice? Kakve uloge priželjkujete?

Imala sam sreće da dobivam raznolike uloge. U Shakespeareovom Snu ljetne noći dobila sam kao jako mlada Helenu. Igrao je Dragan Mićanović, Duda Stojanović Glid, Darko Tomović, Zoran Cvijanović. Nakon toga sam dobila ulogu u Učenim ženama, jednu od učenih žena u ekipi gdje je bila Svetlana Ceca Bojković, je bila Olivera Marković. Vrlo mlada sam dobila priliku da glumim s legendama tada glumačkim koji su i danas za mene legende.

Jako dugo sam bila na pozorinici. Skoro 20 godina igrala sam samo u kazalištu. Prvo pojavljivanje u seriji, bilo je u Boljem životu. Igrala sam u filmu Jovana Markovića dok sam bila na akademiji, Orkestar jedne mladosti se zvao. I tek nakon 18 godina dobila sam priliku kod Radoša Bajića. On me je nagovorio da dođem na casting za Selo gori, a baba se češlja. Posle je krenula produkcija s Vojnom Akademijom i postala sam nerazdvojna od serija, do današnjih dana. Sad radim u seriji Radio Mileva koja se već četiri pune godine snima i koja nas je na kraju dovela ovdje u Sarajevo.

  • Želim da spomenemo ogromni regionalni uspjeh filma Leto kad sam naučila da letim koji je prikazan u svakom dijelu bivše Jugoslavije – ponovo ste osvojili veliki ekran i zanima me kako Vi to vidite?

Leto kada sam naučila da letim je bila moja omiljena knjiga u mlađim danima. Napisala ju je Jasminka Petrović i po toj knjizi je nastao film. Ideju je imala Sense produkcija i mene su zvali na casting. Pozvao me je Raša Andrić i rekao Volio bih da dođeš!

To je dio moje životne priče, ali i ne samo moje. Čini mi se da su u tom filmu dijelovi svih naših života, svih nas zajedno. Ne postoji čovjek koji se neće prepoznati u tom filmu. Kada ga gleda svatko se sjeti nečega, odrastanja, ali i kako je došlo do rata, do svih tih nepotrebnih situacija, i na kraju do rascjepa i obitelji i prijateljstava i velikih ljubavi.

Taj film za mene zauzima posebno mjesto koje sam skromno čekala četrdeset godina. Srela sam neku gospođu iz Zagreba, koja je rekla da se prvi put desilo u Hrvatskoj da su pustili film na zahtjev gledatelja i imao je veliki broj gledatelja. Dva puta su reprizirali, na katolički Božić 25. prosinca i onda opet za pravoslavni Božić, 7. siječnja. Što je fenomenalno i što se rijetko dešava. Evo, ja sam danas jako sretna i moram vam reći da su mi taj film, kao i ova serija koju radim najdraži projekti.

Hvala, Olga, čestitamo još jednom i neizmjerno hvala na intervjuu.

*Tekst preuzet s portala Journal.rs.

Foto: IMDb; Facebook: Sarajevo Film Festival; Instagram: @selo_gori_fp, @radio.mileva.serija, @beogradskimesec, @srpski.glumci

Učitati još
Zatvori