Na police je stigla nova knjiga slavne književnice Elif Shafak. Ilina Cenov među prvima donosi recenziju

Britansko-tursku spisateljicu Elif Shafak nije potrebno posebno predstavljati. Izuzetno plodna, čitana, prevođena i nagrađivana, iza sebe ima dvadesetak knjiga, od čega je 13 romana, a bome, ima i vojsku vjernih obožavatelja. Njezin novi I nebom teku rijeke, 500 je stranica duga oda – vodi. Jer: Voda pamti. Ljudi su ti koji zaboravljaju.

Sve počinje prije više tisuća godina, u palači kralja Ašurbanipala, u mističnom gradu Ninivi, u Mezopotamiji, kolijevci čovječanstva, s jednom kišnom kapi.

Zatim ubrzavamo nekoliko tisućljeća, i dolazimo do 1840. godine, gdje upoznajemo Arthura, “kralja odvodnih kanala i sirotinjskih četvrti”. Nalazimo ga u trenutku dok se rađa pored prljave, gotovo mrtve Temze, na čijim obalama njegova majka radi s ostalim „kaljužarima“. To su ljudi koji prekopavaju otpadni mulj rijeke, u potrazi za blagom – ponekim novčićem, naušnicom, gumbom… Arthurova priča je upravo nevjerojatna (inspirirana je stvarnim povijesnim likom – genijem iz radničkog miljea, Georgeom Smithom, koji je dešifrirao klinasto pismo), a pratimo ga od rođenja, pa do smrti, uz napomenu da sam, čitajući, posve uronila u drugu polovicu 19. stoljeća – Shafak ju maestralno opisuje.

Tri lika, tri priče

Sljedeća je priča smještena u 2014., gdje pratimo jezidsku djevojčicu Narin i njezinu nepismenu, mudru baku rašljaricu, na obalama Tigrisa, neposredno prije izgradnje brane Ilisu, koja će potopiti brojne povijesne lokalitete. Ovaj dio prepun je legendi (meni do sada posve nepoznatog) naroda Jezida, koji žive u Iraku, Siriji, Armeniji, Turskoj, Iranu, Gruziji, i koji su doživjeli progon od strane ekstremista Islamske države.

Najzad, odlazimo u 2018., u London, gdje nas čeka znanstvenica Zalekhaah, sasvim prigodno, hidrologinja, i jedna prilično izmučena duša…

Kako će se i koliko maštovito ova tri glavna lika i tri priče, razdvojene godinama i kontinentima, spojiti, i gdje, ostaje na vama da otkrijete. Samo ću napomenuti da je autorica (opet) složila nevjerojatan, virtuozan, šareni mozaik, sve začinila s malo vode, epom o Gilgamešu, te puno svih ostalih, neprepričljivih detalja, u kojima se zrcali ne samo različitost likova, već i njihovo nastojanje da pripadaju: mjestu, vremenu i ljudima.

Sadržaj ispred stila

Kako Shafak u svojim romanima obrađuje problematične događaje, bilo novijeg datuma, bilo iz prošlosti, to ni u ovome nije iznimka, pa se minuciozno i suvereno, evidentno s puno istraživanja, dotakla i ekologije, problema vode, zaboravljenih rijeka (primjerice, jeste li znali da Temza nije jedina rijeka koja teče Londonom, ili da Sena nije jedina pariška rijeka?), okrutnog ISIS-a, teškoća i predrasuda s kojima se susreću manjine svih vrsta, mentalnog zdravlja, krivnje, obitelji…

Ovu književnicu sam dosta čitala, i jako mi je draga, iako mi je uvijek “jača” u sadržaju, nego u stilu. Ovo će sad biti jedno nepopularno mišljenje, ali njezine rečenice mi znaju prijeći u pretjeranu melodramatičnost, da ne kažem sladunjavost, ponešto od toga je bio slučaj i sa ovom knjigom.

Kao što se vidi, to me ne sprječava u čitanju.

Ukorak svjetskim trendovima

I nebom teku rijeke idealno je ljetno štivo, jer, osim što je beskrajno zanimljivo, čita se brzo i lako, pitko je (baš poput vode), i vjerujem da će se svidjeti velikom broju čitatelja, a obožavatelji pisane riječi Elif Shafak će biti više no zadovoljni. Recimo, meni je bitno bolji od hvaljenog prethodnika Otok nestalih stabala, ali njena najdraža mi je i nadalje Palača buha.

Roman svoju svjetsku premijeru u Velikoj Britaniji ima upravo danas, 8. kolovoza, a možemo se pohvaliti i time da je od istog dana dostupan i kod nas, u izdanju Hena te ćemo ustvrditi kako nimalo ne zaostajemo za svjetskim kulturinim zbivanjima…

Foto: Pexels