Nove generacije roditelja – odgajamo samosvjesnu djecu, a koliko smo sami samosvjesni?

Danas je više nego ikad teško biti roditelj. Na sve strane slušamo razne savjete kako biti što bolji roditelj svom djetetu. Nikad više portala i časopisa nije bilo posvećeno odgoju djece nego danas, i ne smatram to nužno lošom stvari. Može se štošta korisnog pročitati i naučiti, pogotovo kada imaš volju i želju za učenjem i poboljšanjem.

Internet je prepun informacija kako odgojiti sretno i samosvjesno dijete koje zna izreći granice, prepoznati svoje emocije i koje na to ima pravo. Nitko sretniji od psihologa i psihoterapeuta danas.

Ja svim srcem podržavam gentle parenting iliti nježno roditeljstvo, no nemojte poistovjetiti gentle s popustljivim. To je daleko od istine, ali to je neka druga tema. Mislim da je izuzetno važno da moja djeca znaju da su sve emocije valjane i dobrodošle, da imaju pravo postaviti granicu i da ne moraju ljubiti strinu iz trećeg koljena samo zato što im je rod. Ali isto tako mislim da ja to svoju djecu ne bih mogla naučiti da sama ne znam kod sebe prepoznati to sve o čemu učim njih.

Ili bih mogla, ali do određene granice, i ne, ovo nije još jedan članak o tome kako biti što bolji roditelj svojoj djeci.

Kako biti bolji roditelj sebi, a onda svojoj djeci?

Da bismo bili bolji roditelji svojoj djeci potrebno je prvo osvijestiti i naučiti sve one stvari koje pokušavamo naučiti svoju djecu.

Znamo da djeca uče primjerom i nema te prakse koju ćemo naučiti dijete ako i sami to ne prakticiramo. Možemo mi ponavljati djeci da su sve emocije u redu i da ih dijete ima pravo osjećati, ali dok to ne radimo sami sa sobom kakav ćemo primjer zapravo slati svojoj djeci? Recimo da se moje dijete ljuti i da mu mi šaljemo poruku da je to skroz u redu dokle god izražava ljutnju na adekvatan način (ljutnja nije jednako agresija). U jednom trenutku djetetu govorimo jedno, a onda dođe situacija gdje me suprug toliko naljuti, a ja ili potpuno nekontrolirano vičem na njega ne shvaćajući da djetetu šaljem poruku da je ljutnja zapravo agresija ili pak potpuno potisnem ljutnju gdje djetetu zapravo šaljem poruku da ljutnja nije ok i da moje potrebe ili granice koje je netko zanemario nisu važne. I možda to potiskivanje radim iz dobre namjere jer ne želim da dijete svjedoči svađi svojih roditelja, ali koju poruku mu zapravo šaljem?

I zato je, prije nego krenemo odgajati svoje dijete na nježan način, važno sebi dati dozvolu da naučimo osjećati svoje emocije,  da naučimo dati prostora emocijama, da naučimo postavljati granice, komunicirati i zadovoljavati svoje potrebe kako bi bili pravi primjer svojoj djeci.

I znam da je to ponekad jako teško i izazovno. Nema ništa teže od vođenja primjerom. S jedne strane pokušavamo djecu naučiti nečemu, a s druge želimo i trebamo u svakom trenutku biti svjesni svojih reakcija i osjećaja. Ali ima nešto jako dobro u tome da prvo poradimo na sebi.

Promjena kod roditelja vodi do promjene kod djeteta

Kada krenemo u rad na sebi, u osvještavanje svojih obrazaca, neprihvatljivih ponašanja, blokiranih emocija i primjećivanje potreba ono što se događa je da se cijeli naš sistem mijenja, a u našem sistemu su i naša djeca.

Promjenom stvari s kojima nismo zadovoljni, a koje utječu na naše bližnje, neminovno mijenjamo svoj stav i pristup prema svojoj okolini. Naša djeca profitiraju od toga da mi pokazujemo kako se radi to što ih pokušavamo naučiti. Nema ništa bolje za dijete od roditelja koji je spreman sebi dozvoliti osjećati cijeli raspon emocija na adekvatan način i koji je spreman preuzeti odgovornost za te iste emocije. Roditelj koji će znati kada i kako se ispričati za neprimjerene reakcije (jer će ih biti da se ne lažemo) je najveći poklon svom djetetu. Roditelj koji djetetu pokazuje da je važno zadovoljavati svoje potrebe, ali i odgađati nagradu i ugodu kada je to potrebno.

Nema većeg poklona djetetu od roditelja koji je i sam spreman na promjenu.

I ovime ne umanjujem značaj učenja o odgoju i testiranja različitih pristupa, upravo suprotno. Ali takav pristup ima svoj domet i dokle god nismo spremni pogledati dalje od svog djeteta, a to je u svoje obrasce i uvjerenja koja nosimo još iz našeg djetinjstva, do tada nema duboke promjene koja je najbolja za cijelu obitelj.

Tekst: Dina Drozdek
Foto: Unsplash