Okrenuti svoj život naopačke. Kad bih prije čula takvu rečenicu pomislila bih da je osoba pogriješila, da je svoj status i svoje najbliže dovela u stanje nesigurnosti i strepnje. A upravo sam ja okrenula svoj život naopačke, i to u svojoj 47. godini. Svjesno, prestrašeno, zabrinuto, ali sa smiješkom na licu, riječi su zapisane u knjizi Ironwoman u kojoj nam Đurđica Orepić donosi svoju životnu priču.
Naime, upravo je u dobi od 47 godina ova majka troje djece i privatna poduzetnica, koja se do tada nije aktivno bavila sportom, počela trčati. I to iz oklade. Nakon prvog maratona, u dvije godine istrčala je deset maratona i sedamnaest polumaratona po cijelom svijetu. Triatlon je počela trenirati 2014. godine i u ovih deset godina popela se na postolje najboljih diljem planeta. Godinu 2021. završila je kao najbolje rangirana natjecateljica na svijetu u svojoj dobnoj kategoriji 55 – 59 u konkurenciji 1650 žena koje su uspješno završile utrku Ironman – najprestižnije i po mnogima najteže natjecanje u dužinskom triatlonu.
Usponi i padovi
Na omotu knjige Ironwoman stoji zapisano sljedeće: ‘Ironwoman’ je knjiga o ženi koja je, životu u inat i životu za ljubav, odlučila da neće samo hodati, nego će trčati, plivati i pedalirati stotinama kilometara – ona će se natjecati u triatlonu. Jer život se živi, a ne preživljava.
Doista naredni redci ove knjige bit će prvo slavljenje života, probijanja granica i uspjeha da ono naizgled nemoguće postane moguće. No, njezine stranice nisu lišene preživljavanja. Daleko od toga. Autorica iskreno progovara o teškom djetinjstvu, obiteljskom nasilju, smrti supružnika, poslovnim (ne)prilikama – osobnim tragedijama koje nas nagrizaju na dnevnoj bazi i koje zahtijevaju pobjede koje na kraju neće biti nagrađene medaljom.
Knjiga kao poziv svima nama
Uistinu, Ironwoman je jedan od onih naslova koji pokazuje da nekad i treba krenuti u borbu protiv vjetrenjača. Đurđica je svoje snove krenula ganjati u 47. godini, a ustvrdit ćemo kako je ova knjiga zorni poziv da isto možete učiniti i vi. Ne znači to da morate nužno uskočiti u trkače cipele – znači samo da se trebate okušati u onom što volite.
Budućnost nije zapisana. Budućnost je niz naših izbora u sadašnjem trenutku. To je prokletstvo i blagoslov, krivnja i sloboda, poručuje Đurđica. A što nam je još otkrila u kratkom razgovoru povodom izdavanja literarnog prvijenca, donosimo u nastavku.
- Kažu da život piše najbolje priče, a vaša to doista i potvrđuje. Možda bi netko pomislio da je to knjiga o trčanju, no prvenstveno je to knjiga o životu. Kako gledate na svoje književno putovanje do sada?
Iskreno, još mi nije u potpunosti sjelo da je knjiga doista “živa” i da stoji na policama knjižara. Napisati knjigu je velika životna stvar, pogotovo kada nisi u književnim vodama. Tisuću puta sam čula u usputnim prijateljskim razgovorima “Ajme ja bih trebao-la napisati knjigu o tome, ili, Jednog dana ću napisati knjigu” no velika većina ostane na toj rečenici. Ja sam na isti način kako sam ušla u triatlon, bez puno razmišljanja o detaljima, ušla i u avanturu pisanja knjige. Dovoljno je bilo da mi se čini nedostižnim, teškim izazovom. I mogu reći da je to bio izazov ravan Ironmanu. Pisala sam dvije godine, imala sam smiren, pun razumijevanja odnos s urednicom Koranom Svilar, koja je vrlo brzo osjetila moju nezaustavljivu energiju.
Nakon prvih par poglavlja već smo putovale istim tokom rijeke mojih pisanih riječi s jednakom snagom zaveslaja. U te dvije godine neplanirano je osvojena još jedna kvalifikacija za svjetsko prvenstvo na Havajima i sve se odužilo. Nakon Havaja, zadnjih šest mjeseci pisanja obustavila sam u potpunosti treninge, dala sam si ultimatum, No book, No triatlon! Osjećala sam ovisničku krizu za treningom, ponekad bih sjedila pred laptopom i grizla nokte dok nisam ostala bez njih. Razlika između pisanja i sporta je da trening, ako niste povrijeđeni ili bolesni, a ne da vam se, uvijek možete kako-tako odraditi, ali pisati mogu tek kad uđem u tu iznimno uzbudljivu dimenziju misli, a za to treba imati strpljenja i koncentracije.
- Kakav je bio osjećaj svoju knjigu prvi puta držati u rukama?
Uzbuđenje kao da držim tek rođeno dijete, ali manje bolno haha. Osjećaj neupitne sreće i neke poput peludi u glavi nevjerice koja se izmjenjivala s ponosom… držala sam čvrsto korice kao da će knjiga poput ptice odlepršati. Još me prati taj osjećaj…
- Kada uzmu knjigu u ruke, do 58. stranice čitatelji bi mogli bi i zaplakati. Što zbog glavne junakinje, što zbog samih sebe. Premda ne dijele priču, mnogi će se prepoznati u osjećajima koje ste prenijeli. Jeste li nešto novo naučili o sebi dok ste radili na knjizi? Je li vam pisanje predstavljalo i svojevrsnu terapiju?
Svakako, neke od proživljenih uspomena i emocija nikada nisam ispričala, čak niti samoj sebi, no kada bi izazvane nekom rečenicom iz knjige, scenom iz života, filma ili serije, nenadano otvorile taj tunel uspomena, brzo bi ih potisnula.
U pisanju sam pustila te duboko zapečaćene emocije u već izblijedjelim slikama i prenijela ih u riječi. Duh uspomena izašao je iz tunela sjećanja i punim plućima udahnuo te izdahnuo. Oslobodila sam prigušenu krijesnicu u meni i nakon toga sam doista uživala.
- Prilikom promocije knjige spomenuto je kako je jedan od uzvanika tek nakon stotinjak stranica osvijestio kako ste realna osoba. Premda ste toga svjesni kad knjigu uzmete u ruke, Đu postaje lik za kojeg rado navijate da ostvari sve svoje snove. Na što ste, kad sve iza sebe sagledate, najponosniji?
Ponosna sam što me “životna okolina” nije ukrotila i napravila od mene još jedan stereotip, zvan, žena u zrelim godinama.
- A na čemu ste zahvalni?
Zahvalna sam na svojoj djeci koja su sada ljudi koji posjeduju empatiju prema slabijima, ponosna sam na njih i na njihove životne odabire, na to što sam im motivacija da je sve moguće ako na neko vrijeme stisneš zube i odbaciš comfort zonu. Zahvalna sam svojoj urednici Korani i izdavaču Frakturi na povjerenju i strpljenju. Zahvalna sam svim čitateljicama i čitateljima koji ovu knjigu čitaju otvorenog srca i ponesu neku rečenicu ili tek riječ iz knjige Ironwoman, unutar sebe. Zahvalna sam Ivici koji od našeg samog početka vidi u meni ono što ja sama ne vidim. Zahvalna sam Pacha Mami što svakodnevno uživam u ovoj, iako ranjenoj, još uvijek predivnoj Planeti.
- Razgovor vodimo uoči vašeg 60. rođendana. Ulazite u novo desetljeće života… jeste li već osmislili nove ciljeve koje želite svladati?
Ako ne smislim ja nove izazove za mene će ih smisliti moj partner Ivica, ponekad mi se čini da on više uživa od mene u pripremi i izvedbi cijele utrke. Ova godina je godina Zmaja po Kineskom kalendaru, to je naša (Ivičina i moja) godina ’64. i upravo taj zmaj u meni će pokazati toj nevoljko prihvaćenoj šezdesetici da sa mnom nema šale.
Ove godine sam izdala knjigu, prije mjesec dana u Valenciji sam završila Ironman 70.3 ( half IM, 113 km) utrku i osvojila 1. mjesto u dobnoj skupini. Za par dana letimo na Lanzarote na najtežu, nakon Havaja, Ironman utrku na svijetu. Ako tamo pobijedim, osvojit ću kvalifikaciju za Svjetsko prvenstvo koje je prvi puta ove godine u Nici sredinom rujna. Nakon toga ću, preživim li, s veseljem nastupiti u Poreč 70.3 Ironman utrci sredinom listopada.
Mislim da sam si zadala ovakav naporan kalendar utrka da ublažim adrenalinski osjećaj koji me prati otkad sam svoju knjigu uzela u ruke i uz to shvatila da sam od ove godine u dobnoj skupini 60-64.
- Strahujete li od starosti?
Pokušavam ne razmišljati o njoj, iako mi je to nemoguće. Ivičini roditelji, kao i moja mama dobrano su prešli 80-te i tako svaki dan u originalu susrećemo starenje. Mislim da se tu priroda i evolucija nije još iskazala. Gubiti svakim danom svoju mentalnu i fizičku sposobnost, a time i osnove ljudskog dostojanstva i same svrhe, je zaista okrutan kraj. No ja ću se potruditi da svoju starost izbavim iz klišeja, koliko god to bude moguće.
- Knjigu ste posvetili svim budućim snažnim ženama, imate li poruku za njih?
Trebale bi se međusobno puno više podržavati i vjerovati u sebe. Žene su kroz povijest, a i dan danas mučene, spaljivane, primoravane, diskriminirane… no želimo li se otrgnuti s tog dugog povijesnog lanca podčinjenosti i društvenih očekivanja, moramo se podržavati i biti jasne u traženju ravnopravnosti.
Kao majke trebamo odgajati djecu da poštuju različitosti i da u fizički slabijima od sebe ne vide svoju snagu, već svoju ljudskost. Nove generacije djevojaka, žena uskoro će dobiti tu bitku, i svijet će postati bolje i pravednije mjesto za sva živa bića.
Foto: Osobna arhiva
