Roko Sikavica o novom poglavlju u životu, crnom humoru i što mu najviše nedostaje iz rodnog Splita
Gledali smo ga u serijama Dar Mar i Pogrešan čovjek, hit filmu Stric u sklopu kojeg smo njega i ostatak glumačke postave ugostili u našoj redakciji, a Roko Sikavica je sada spreman pokoriti i daske koje život znače. Ove godine postao je stalni član ansambla Kazališta Komedija zbog čega se jako veseli, a trenutno igra u svojoj prvoj predstavi otkako je član – Zapetljani interesi. To nam je bio povod podružiti se s Rokom i ispitati ga sve o novoj ulozi. Evo što nam je otkrio.
Kakav je osjećaj postati stalni član ansambla Kazališta Komedija? Kako je prošlo prvih šest mjeseci?
S obzirom na to da je do zaposlenja došlo iznenada i neplanirano, moram priznati kako još nisam svjestan činjenice da sam postao član ansambla. Osjećam se kao da sam otvorio novo poglavlje u životu, što možda nije ni daleko od istine. Svakako se veselim novom iskustvu, jer dosad nisam imao iskustva biti stalni član nekog kolektiva. Za sada mi je jako lijepo u Komediji, primili su me otvorenog srca i imam dojam kao da sam tamo već dugi niz godina. Također, kazalište mi je omogućilo i da sada po prvi puta imam i pokaznu kartu za tramvaj tako da ne moram imati anksiozne napadaje ako slučajno uđem u tramvaj bez karte.
Igraš sad i u prvoj predstavi otkako si član – Zapetljani interesi? Što te privuklo ulozi i što želiš da gledatelji izvuku iz predstave?
Mene u principu više privlači rad s talentiranim i dobrim ljudima, nego uloga ili tekst. Mislim da je to jako važno i bez tog aspekta nema dobrog proizvoda, koliko god da su tekst ili uloga dobro napisane. Naravno izrazito je važno i to da, kada se te dvije stvari poklope imamo idealne uvjete za stvaranje umjetnosti. To je bio slučaj s ovim projektom. Cijeli kreativni tim, na čelu s Aleksandrom Švabićem i njegovim pobočnikom Damirom Klemenićem je bio jako angažiran oko nas glumaca. Dopustili su nam da te likove koje sam autor teksta Jacinto Benavente opisuje kao “marionete od krpa i kartona”, dignemo na neku višu razinu, da ih pounutrimo i osuvremenimo, a opet da se zabavimo kao izvođači. Naravno bili su i korektiv, kada bi malo pretjerali u zabavi pa nam nisu baš sve fore prošle.
Ono što me dodatno veselilo na projektu je sjajna glumačka postava. Moram priznat da me raduje surađivati dalje s njima, jer su prije svega talentirani, veliki radnici i najvažnije dobri ljudi! Ne smijem zaboravit ni Matiju Antolića, muzičkog genijalca, koji me natjerao da nakon više od petnaest godina ponovno uzmem violinu u ruke i zasviram pred publikom. Nije mi to bilo najugodnije iskustvo, ali tu mi je uvelike olakšala Nina Bajsić koja osim što rastura u dramaturgiji, rastura i violinu. A što se tiče publike, htio bih da se zabave, a ako se još u nekome od nas na sceni prepoznaju, nitko sretniji od mene.
Šira javnost te najviše pamti po ulogama u sapunicama Dar Mar i Pogrešan čovjek, a mi smo te već ugostili kao dio glumačke postave filma Stric. Kako pronalaziš balans između kazališta, televizije i filmskih projekata?
Nisam prije toliko radio u kazalištu, u zadnjih par godina radio sam samo 55 kvadrata, Ivane Vuković u režiji Ivana Plazibata. Volio bi da sam više radio u kazalištu, ali jednostavno sam morao odbijati projekte radi snimanja. Tek sad ću vidjeti kako je pronaći balans između toga. Vjerojatno će biti neprospavanih noći, prekovremenog rada, suza i ostalih nedaća, ali mislim da će se sve na kraju posložiti. Bit će kako treba bit, tko zna što će budućnost donijeti, ionako ne možemo pretjerano utjecati na to.
Komedija, drama, ili nešto između – koji je žanr koji te najviše privlači kao glumca i zašto?
U zadnje vrijeme me često zovu u komedije, iskreno ne znam ni sam zašto, ali eto očito netko misli da sam smiješan. Valjda zato što sam mršav, pa je to kao smiješno ljudima. Šalim se, naravno. Kao glumac, znam da volim kada nasmijavam publiku, a opet drago mi je i kad plaču. Tako da nešto između. Kao gledatelj, ne volim gledati predstave i filmove koji sebe shvaćaju preozbiljno i nemaju ni trunke humora. Veliki sam fan crnog humora.
Znamo da si rodni Split zamijenio Zagrebom. Što ti najviše nedostaje iz rodnog grada? Osim Hajduka, naravno.
More. To valjda svaki Dalmatinac kaže koji živi u Zagrebu. Meni ne nedostaje previše more, nije more na kraj svijeta, više mi nedostaje taj splitski mentalitet i humor. Poseban je to grad u kojem žive posebni ljudi. Nije to mitomanija, to je jednostavno tako.
S obzirom na tvoje iskustvo u različitim medijima, možeš li nam reći što misliš da čini dobru priču, bilo da je riječ o scenariju, predstavi ili filmu? Koje su po tebi ključne komponente koje drže publiku zainteresiranom?
Dobar scenarij. Dobar scenariji može biti ili loše ili dobro izveden, loš scenarij može biti samo loše izveden. To je nešto što sam kroz iskustvo shvatio i u što sam siguran, a o ostalim stvarima možemo diskutirati. Ali to bi sada bilo preopširno. I još nešto što sam primijetio na projektima koje sam radio, a osobno mislim da su kvalitetni, događale bi se neke neobjašnjive stvari, potpuno neplanirane, poput magije. To su nekakve sitnice, teško ih je objasniti ljudima, znaju biti nekada potpune gluposti. I kada vam se tako nešto dogodi na projektu, cijela ekipa kao da prodiše, opusti im se grč, osjete da se radi nešto dobro. Mislim da i publika to na nekoj nesvjesnoj razini isto osjeća.
Iako bi se reklo da u umjetnosti nema pravila, ipak postoje razne metode kojima se umjetnici služe. Primjerice, poznati method acting u glumi. Što ti misliš o tome?
Nisam nikada probao, što isto tako ne znači da neću. Nikad ne reci nikad. Po meni se glumac može koristiti kojom god metodom hoće, samo da je rezultat dobar. A onda opet s druge strane gluma se ne doživljava objektivno, nego subjektivno. Nekome je nečija glumačka kreacija genijalna, a neko se gnuša nad tim istim. Nekad imam osjećaj da je najgore napraviti nešto što će biti u sredini, samo ok. Prije me užasavala ta polarizacija mišljenja, danas ne prodajem toliko pažnje tome.
I za kraj, što se još sprema u Komediji, a da možeš podijeliti s nama?
Foto: Sanja Jagatić
