Klimaks je trenutno najšokantnija predstava koja igra u Beogradu. Razgovarali smo s glumačkom ekipom
Vrtoglava svjetla, crvena i zelena, ples u malom prostoru, intenzivni šokovi emocije, prodirući instrumental elektronske glazbe. Još jedna tehno žurka u Beogradu ili novi film Gaspara Noe? Ni jedno ni drugo. Igra se “Klimaks”. Neočekivano, svakako; visceralno, u potpunosti. To su dvije misli s kojima publika od prosinca izlazi iz Hartefakt kuće, kada je komad premijerno izveden.
Od tada, Aleksej Bjelogrlić, Anja Ćurčić, Pavle Mensur i Andrej Nježić plešu adaptaciju čuvenog filma. Ipak, njihova je koreografija jedinstven pozorišni komad, nastala na prijedlog Alekseja Bjelogrlića, dirigirana od strane Patrika Lazića, po dramaturškim taktovima Dunje Matić.
O iskustvu gledanja, odbijamo pisati. “Klimaks” se doživljava samo s neugodne blizine. O iskustvu igranja, na sreću, pristalo je govoriti četvero glumaca.
Intenzivna dinamika između likova je ključna u narativnoj dramatizaciji, kako ona unutar različitih parova, tako i između svih četvoro. Kako je svako od vas doživio ostale likove?
Aleksej Bjelogrlić: Kada smo se sastali da napravimo Klimaks, mi smo prvo tragali da otkrijemo tko su ti ljudi, koji je to milje. Klimaks je francuski film, a mi smo željeli naći “beogradsku priču”, kada je riječ o likovima. Mi smo generalno dosta otuđeni, i predstava govori dosta o tome. Svi se u početku slušamo, a zapravo slušamo ono što nama odgovara. Ne zanima nas tuđi napredak, već isključivo naš osobni. Živimo u svijetu sebičnosti, i to je dosta svojstveno svijetu glumaca, a mi igramo glumce u predstavi.
Anja Ćurčić: Smatram da Selva gleda na ostale likove kao na oruđe na putu ka ostvarenju vlastitih ciljeva, bilo da govorimo o njenom režiranju predstave ili o traženju neke životne situacije koja bi nju kao umjetnicu učinila zanimljivijom i autentičnijom.
Pavle Mensur: Onako kako ih moram doživjeti, ne onako kako želim. Sve su to stvari unaprijed određene kako bi svi odnosi bili precizni.
Kako ste radili zajedno na izgradnji te dinamike, tako da odnosi izgledaju autentično na sceni? Kako vas je reditelj Patrik Lazić usmjeravao u tom procesu?
Anja: Dinamika je najvećim dijelom došla sama od sebe, kada smo se počeli bliže upoznavati tijekom procesa i da shvaćamo glumačka bića svojih kolega. Za Patrika Lazića samo riječi hvale! Jako je spremno ušao u cijeli proces i davao nam vrlo jasne indikacije i usmjerenja ne bismo li što lakše došli do ovog našeg “finalnog proizvoda”.
Pavle: Na prvom mjestu, meni je jako važno da ljude s kojima radim na privatnom nivou osjetim i shvatim kako misle. Mi smo se kao ekipa van “scene” jako dobro shvaćali i družili, iz toga odnos na sceni bude puno iskreniji. Barem u mom slučaju. Svi smo se međusobno usmjeravali na pravi put – s Patrikom na čelu, naravno. Proces kao proces, potrebno je vrijeme da stvari dođu na svoje.
Andrej: Ovo je predstava rađena po motivima filma. Patrik Lazić i dramaturginja Dunja Matić radili su na cijeloj priči, ovo su njihovi likovi, koje smo mi pokušali oživjeti i učiniti našima. Trudili smo se, i na to nas je Patrik usmjeravao, da sklonimo sva opća mjesta po strani, da ih učinimo autentičnim, što mislim da smo i uspjeli.
Aleksej: Pokušali smo biti suprotnost i da radimo kao tim. Jesmo li opstali kao tim unutar predstave, neću otkrivati zbog ljudi koji nisu gledali. Ali, zato jesmo privatno, van predstave, i nadam se da ćemo ostati još dugo. Patrik nas je odlično usmjeravao. Mi smo se zaista pokušali međusobno slušati, svi smo sudjelovali u stvaranju ove predstave. Patrik najviše, a onda i ja kao, kao idejni tvorac cijele priče. Najviše nam je pomogao time što nam je davao slobodu da predlažemo, da slušamo, a on je usvajao ono što se uklapalo s njegovom vizijom ove predstave. Zajedno s Dunjom Matić, on i ja smo radili na ovom projektu tri godine i suradnja je bila ne samo plodonosna, već i lijepa, zanimljiva i uzbudljiva.
Psihološki i emocionalni profil svakog od likova je izuzetno složen i slojevit. U kojoj mjeri i u kojim aspektima ste se oslanjali na izvorni materijal, tj. film u pripremama?
Anja: Kolektivno smo ga odgledali na jednoj od proba da obnovimo gradivo. Film je dosta šaren i pruža dovoljno materijala i inspiracije, ali čini mi se da je svatko zagrebao po njemu onoliko koliko je osjetio da mu je potrebno. Nismo inzistirali na pukoj imitaciji filma, štoviše, maksimalno smo se potrudili da je izbjegnemo.
Pavle: Film je u našem slučaju bio nit vodilja za kostur likova i okolnosti u kojima se oni nalaze. Sve van toga je išlo iz naših trbuha i guše, što bi se reklo.
Osim filma, gdje ste još tražili potporu za svoje izbedbe?
Anja: Patrik je na samom početku procesa imao spreman video i edukativni materijal koji nas je malo i “znanstveno” potkrijepio prilikom stvaranja.
Pavle: Kao i u svakom procesu, duboko u sebi, u najsvjetlijim i najmračnijim stranama u koje rijetko zalazim.
Gaspar Noe u svojim filmovima često tretira različite manifestacije ljubavi. Što čini prikaz ljubavi koji daje u Klimaksu posebno relevantnim za trenutak u kojem realizirate predstavu?
Aleksej: Živimo u jednom otuđenom svijetu, i to je motiv ove predstave. Oni koji su gledali, znaju da je ovo i predstava tehno glazbe koja je trenutno aktualna, i kod nas i u svijetu. I ja sam fan te glazbe, to je žanr koji me najviše određuje, barem trenutno. Međutim, ono što primjećujemo na tim zabavama i u klubovima gdje se pušta tehno, je da je to glazba uz koju plešemo sami. Ne treba nam povezanost s drugima, i to je ono što je jezivo. Malo po malo, kako napreduje tehnologija, mi stvaramo nekog virtualnog prijatelja, čak i u glazbi. U predstavi, kako se ta glazba pojačava, mi se udaljavamo jedni od drugih. Pa ipak, međusobno se volimo, čak ima i patološke ljubavi. A ta ljubav se iskazuje upravo na jedan gasparovski način, ja bih ga tako nazvao.
Anja: Voljela bih da ovo pitanje ostavim publici, da sama osjeti i odgovori.
Gaspar se često služi emocionalnim šokovima u svojim filmovima, izlažući gledatelja vrlo intenzivnom doživljaju, izmještajući ga iz zone komfora. Međutim, to implicira i velike izazove za glumce prilikom izvođenja tih scena. Koja scena ili trenutak u predstavi je bio posebno izazovan za svakog od vas?
Pavle: Mislim da smo svi u predstavi na neki način pobijedili svoje strahove i nesigurnosti jer smo morali duboko kopati po sebi kako bi neke stvari iz nas izašle pred publiku. Strašno je naporno svaki put prolaziti kroz isto. Ne bih otkrivao detalje, jer želim da publika koja dođe gledati, bude iznenađena, ali svo četvoro imamo trenutak samog “klimaksa” koji je izazovan za glumačku igru.
Aleksej: U predstavi svatko ima neki svoj glumački i emocionalni peak, a svaka od tih scena je bila izazov. Međutim, svima nama je najveći izazov cijela predstava. Od samog starta, ona postavlja velike zahtjeve pred nas, kako glumačke, tako i tehničke. Zbog te kamere (koju glumci koriste tijekom predstave), pod stalnim smo stresom hoće li to raditi. Prostor nije svakodnevni, nije kazališni, i to je zaista uzbudljivo. Taj stres želimo pretvoriti u našu prednost, što glumačku, što kao prednost cijele prestave.
Anja: Svako od nas ima trenutakt koji predstavlja klimaks njegovog lika. Izbjegla bih spoilere pa ću reći samo da je to scena neposredno pred kraj predstave. Krajnje je suludo i uzbudljivo, a vi dođite i provjerite o čemu se točno radi!
Iskustvo gledanja predstave u Hartefakt kući, tik uz scenu, u vrlo malom prostoru, stvara osjećaj nelagodnosti, na način na koji to Gaspar Noe čini u svojim filmovima. Ta blizina i osjećaj intimnosti u velikoj mjeri doprinose da se drama doživi na visceralnom nivou. Kako na vas utječe izvođenje u takvom prostoru i bliskost publike, posebno uzimajući u obzir intenzitet pojedinih scena?
Anja: Najdragocjeniji su nam trenuci kada osjetimo da se svima u publici zaustavi dah u istom trenutku. Događalo se da ljudi nesvjesno kažu naglas ono što im u trenutku prođe kroz glavu, što ispadne na kraju više nego simpatično. Ovo je koncept s kojim se većina glumaca, nažalost, možda i nikada tijekom svoje karijere ne susretne. Blizina publike i neobičan prostor su nam dali predivan teren za igru.
Pavle: Srećom sam imao priliku da igram jednu nekonvencijalnu predstavu u Bitefu, Kretanje, gdje je publika bila možda čak i bliža nego u Hartefakt kući. To je jedno nezamjenjivo iskustvo koje ni glumcima ni publici nije toliko poznato, a razmjena takve energija je nešto što ne liči ni na što ranije.
Aleksej: Zaista je veliko iskustvo igrati tako blizu ljudi. I za nas je to neka vrsta kazališne neugode, kao što je i za publiku. Ali to je neugoda koja ide do neke prihvatljive granice, čak se nekada pretvori u ugodu, koliko god to čudno zvučalo. Vjerujem da je ovo pitanje za publiku, kako je njihovo iskustvo gledanja ovako šokantne predstave s takve blizine. Svakako da je teško, posebno jer smo navikli na veće scene, ali je izazovno i uzbudljivo.
Andrej: Iskustvo gledanja u Hartefakt kući je nešto što je za svakog glumca dragocjeno. Vi ste tu, tik uz scenu, ogoljeni ste, čujete publiku kako diše. Mislim da za svakog glumca, iskusnog i neiskusnog, treba vremena da se navike, da osjeti koliko treba dati. U takvom prostoru ne može se igrati antička tragedija, već stredstva moraju biti svedenija. Cijela ekipa u Hartefakt kući je radila na tome, a na cijelom projektu je radila izuzetno mlada ekipa. Ideja je potekla od Alekseja, a svi smo se zajedno potrudili da oživimo te likove.
Iako predstavlja adaptaciju filma, predstava Klimaks ipak donosi nešto novo. U čemu vi prepoznajete njen najveći potencijal kao kazališnog i umjetničkog djela za sebe?
Pavle: Sve u vezi ove predstave je posebno. Film je bio samo nit vodilja za nas, ali sve ostalo je adut za sebe. Na prvom mjestu, naravno, fenomenalan tekst, a onda i režija, audio-vizualno iskustvo, i – nadam se, glumačka igra.
Aleksej: Kada sam s Patrikom i Dunjom krenuo u stvaranje ove predstave i kada sam iznio svoju ideju, Patrik me je pitao zašto želim raditi Klimaks. Želio sam da predstava bude generacijski potpis. Kroz odnose, osjećaje, stanja, glazbu, mi smo ispričali dio nelagoda i nezadovoljstava s kojima se suočava naša generacija. Zaista sam ponosan na sve ljude koji su sudjelovali u ovome, jer smo u mnogim dijelovima prerasli sebe. Mi smo još uvijek mladi, ovo su počeci naših karijera, i predstava je važna za nastavak naših glumačkih života.
Predstava obrađuje nekoliko vrlo kompleksnih tema koje se tiču identiteta, seksualnosti, nasilja. Što je ono što želite da publika nauči kroz svakog od vaših likova?
Andrej: U predstavi smo hteli razgovarati o čovjekovoj sjenki i prirodi koja je uvijek ista. Koji je to dio nas koji ne poznjemo, ne želimo da radimo na njemu. Postavljamo pitanje tko se danas zapravo bavi svojom sjenkom. Mislim da smo uspjeli da se svazko iz publike zapita što je to moja sjenka i da radi na tome, jer ako ne radi, dogodit će se ono što se dogodi i našim likovima u predstavi.
Aleksej: To bih ostavio publici. Možda i nije poanta da nešto nauče. Mi želimo nešto reći, svatko od nas, kroz likove i kroz cijelu priču. Publika je to za sada prepoznala, i jako sam ponosan na tu činjenicu.
Anja: “…da je sve jeb*no besmisleno.”
Pavle: Jedan redatelj je davno rekao: “Nije mi važno da publika shvati moj film, važno mi je da ga osjeti”. Ko razumije, shvatit će.
*Tekst je preuzet s portala Journal.rs
Foto: Luka Stepanović / @luccstepanovic
Video: Aleksandar Batajić / @aleksandarbatajic
Stajling: Vanja Pantin / @vanjapantin
Asistent stiliste: Marko Stojković / @stmarrko
Šminka: Marija Vasić / @mua.marijavasic
Frizura: Marija Dimitrijadis @maja.dimitrijadis
Zahvaljujemo se lokalu i studiju Pola Pola / @polapola.bg
