Ivana Lulić sasvim iskreno o prvoj zbirci pjesama “Znaš li gdje je Špišić Bukovica?”

Ivana Lulić je glazbena marketing menadžerica. Godinama je u novinarstvu, odnosima s javnošću, a poznajemo ju i kao glazbenicu iz benda Auguste. Odnedavno je i veliku ljubav prema pisanju okrunila prvom zbirkom pjesama “Znaš li gdje je Špišić Bukovica?” koja se jednako dobro “primila” i kod kritike i kod publike.

O Ivani kao divnoj, mladoj, kreativnoj i nadasve vrijednoj ženi mogli bismo pisati danima, no ovoga ćemo se puta fokusirati na ono što nas je kod nje ponovno oduševilo. Njezina poezija. Britka i jasna, istovremeno jednostavna i kompleksna – gađa gdje treba. Čitajući ju od početka do kraja sve dublje ulazimo u autoričin svijet, gdje nas beskompromisno pušta i ogoljuje do same nutrine. Ostajemo zatečeni, oduševljeni, rastuženi, ispunjeni, pomiješani i iskristalizirani, kao nakon kakve vožnje vlastitim unutarnjim rollercoasterom. Njene su riječi nepretenciozne, a pjesničke slike zaokružene. Očekivali smo puno od ove zbirke, a dobili smo više od toga. Upoznajte Ivanu Lulić.

• Ivana, gdje je Špišić Bukovica? 

Špišić Bukovica je mjesto na razmeđi Podravine i Slavonije, blizu Drave i Mađarske. Za mene je to mjesto odrastanja gdje vrijeme uvijek uspori, ali i izvorište mojih trauma.

Kad je Vedran Židanik, dizajner knjige, radio naslovnicu, odjednom se naslov “Znaš li gdje je Špišić Bukovica?” mogao čitati i na način “Znaš li gdje je Ivana?” – time je sjajno pogodio cijelu temu ove knjige jer sam se, pišući je, oslobađala tereta transgeneracijskog naslijeđa, odvajala sebe od svojih iskustava i pronalazila vlastiti glas svakom novom pjesmom.

• Ova knjiga je tvoja prva zbirka poezije, koliko si ju dugo pripremala i kako je tekao proces? Jesi li znala da će baš sve ove pjesme biti u ovoj zbirci? 

Ova je knjiga nastajala tri godine. Nakon raspuštanja benda i odmaka od glazbe, više nisam pisala pjesme, a sudjelovanje na radionicama kod Olje Savičević Ivančević u vrijeme lockdowna ponovno mi je probudilo kreativnost i volju za novim stvaranjem. Nakon dva ciklusa radionica i par pjesama koje sam smatrala stvarno dobrima, pomislila sam kako bi bilo lijepo jednog dana imati vlastitu knjigu. Nisam se mogla riješiti te ideje iako mi se činila prilično nestvarnom i dalekom, pa sam samo nastavila pisati istim tempom. Inače mi je problem biti dosljedna, no ova mi je knjiga postala dokaz kako svakodnevni mali koraci mogu dovesti do nečeg velikog. Za mene je velika stvar imati ovu knjigu 🙂

• Zbirka je sukus tvojih misli, umjetničkog izričaja i tvojeg poimanja svijeta oko tebe. Je li bilo jednostavno na ovaj način ogoliti svoju intimu svijetu? 

Bilo mi je teže ogoliti sebe pred sobom i priznati si da nešto nije u redu, prestati se skrivati iza tog naučenog osmijeha u vremenu kada je sve oko mene gorjelo. Tada su se teme otvarale jedna za drugom. Dok sam pisala, iako sam to željela, nisam pisala s ciljem da će pjesme doista biti objavljene u nekoj knjizi. Da sam imala taj uteg, vjerojatno bi danas puno drugačije izgledale. Ovako sam pisala iz potrebe, da izvučem misli iz tog nekog svog zapetljanog klupka i ispričam priču. Jednom kad sam ih počela objavljivati, saznala sam da nisam usamljena u svojim iskustvima, da to nisu samo moje priče, ali da nam je svima toliko bolno pričati o događajima koji su nas povrijedili i zbog kojih se osjećamo oštećenima da je puno lakše ponašati se kao da se nikada nisu ni dogodili. A tu su i nikad ne nestaju, samo pronalaze način da usmjeravaju naše ponašanje i danas ako se ne suočimo s njima.

• U zbirci razabiremo mnogo elemenata neke osobne/obiteljske tragedije, možeš li nam pričati o tome? 

Osobne tragedije su neizostavan oblik ljudskog iskustva. Čini mi se, i to mi se jako sviđa, da kao društvo evoluiramo i postajemo svjesniji sebe. Postoje razni načini na koji ljudi reagiraju na traumatične događaje: od poricanja do nihilizma, od žalovanja do melankolije. Ja sam svoje traume dosta normalizirala, što je sasvim prirodan mehanizam obrane, ali tek mi se u tridesetima dogodio povratak potisnutog, kada sam ušla u proces u kojem se potisnuti elementi iz nesvjesnog počnu ponovno pojavljivati i iz temelja narušavati naizgled funkcionalnu stvarnost. Još uvijek imam potrebu držati intimno svoje samo za sebe, ali opet pronaći neki način kako da to moje iskustvo postane poveznica s drugima. Mislim da sam ovim pjesmama pronašla taj balans i mjesto susreta.

• Kako je biti žena u modernom društvu, nositi nasljeđe obitelji, a opet biti tako drugačija i slobodna – pitanja su s kojima se danas susreću mnoge žene. Ti na njih odgovaraš na sebi svojstven način, možemo reći kroz inat, snagu, izdržljivost, upornost, a opet ne negiranje onoga što osjećaš. Kako to sve balansiraš?

To je jedna tema koja me dosta zaokuplja. Puno sam hrabrija kad sam doma sama s papirom. Dok na taj svojstven način odgovaram u pjesmama, u svakodnevnom životu često se osjećam kao kukavica svaki put kad se sretnem s tom stvarnošću gdje nekome stalno moram dokazivati svoju vrijednost pa se umorim, (opet) prešutim, spustim glavu, zamuckujem i ne znam artikulirati sebe, paničarim, prelazim svoje granice ili preuzimam tuđu odgovornost. Stalno se borim i osjećam kao neki akrobat na žici negdje visoko u zraku. Nekad mi bude dovoljno samo promisliti o tome i osvijestiti situaciju kako bih sljedeći put mogla drugačije odreagirati, nekad se raspadam u tuđim zagrljajima, a nekad je tu i psihoterapija. Onda si oprostim i potrudim iznova osvijestiti sebe, ono što doista jesam i biti dobra prema sebi. Mislim da otud dolazi sloboda od očekivanja i ono što drugi vide kao našu autentičnost.

• Pjesme prate i tvoje ilustracije. Kako si se odlučila na to? 

U razdobljima kad nisam mogla pisati, pokušala sam crtati što osjećam. To je bio neki vid art terapije za mene, neka nova ekspresija. Jednom kad je knjiga bila dovršena, sasvim mi je bilo prirodno da to zaokružimo mojom ilustracijom na naslovnici. Nakladnici se svidjela ideja pa se odjednom otvorio prostor za nove ilustracije i unutar same knjige. Kad postoji taj neki okvir djelovanja, ideje se samo krenu rađati!

• Kako dolaziš do pjesama, tj. koja su tvoja vrela inspiracije? Iz mnogih pjesama možemo zaključiti da su odraz unutarnjeg stanja, no mnoge su odraz promatranja, surovosti života kao što je primjerice “Jedan relativno sretan dan”.

Uvijek sam voljela to što sam mogla zapažati stvari i vidjeti u nečemu potencijal, no s vremenom sam naučila koliko okupiranost nekom pričom može utjecati na cjelokupnu percepciju. Pjesma “Jedan relativno sretan dan” jedna je od ranijih pjesama kad sam puno razmišljala o utjecaju bolesti i smrti na život bližnjih, onih koji ostaju nakon smrti. To su bolne i teške teme na čiji se spomen vrlo često gasimo, kao da prebacimo program i ne želimo razmišljati, no to ne znači da ne utječu na nas. Promatrati djecu kako se igraju na dan smrti oca jednog od njih za mene je bilo katarzično iskustvo iz kojeg sam naučila nešto novo o sebi, o maloj sebi, jer možemo si pričati razne stvari, naš um pronalazi način kako da racionalizira iskustva, ali povezati racionalno s emocionalnim – to je razumijevanje na nekoj posve novoj razini.

Zatim pisati o tome tako da zadržim ozbiljnost, ali uhvatim tu jednostavnost trenutka, dječju potrebu za igrom i životom smrti unatoč, nadu, e to je bio pravi izazov.

Također, često krećem pisati s idejom o tome kako pjesma treba izgledati, a onda me sam proces odvede u nekom skroz drugom smjeru. Samo je jedan simbol potreban da se ispriča nekoliko slojeva priče. Zanimaju me dinamike raznih odnosa, obiteljskih, partnerskih, prijateljskih, situacijskih.

• Možeš li podijeliti s nama neki od svojih omiljenih trenutaka ili iskustava povezanih s pisanjem ove zbirke?

Prilično sam secirala pjesme koje su završile u knjizi. Godinama sam radila na njima izmjenjujući komentare s još dvoje pjesnika koje sam upoznala na radionici kod Olje. Pisanje je vrlo samotno iako imaš dojam da se nalaziš u nekom stvarno bogatom unutarnjem svijetu. Toliko sam puta prošla kroz te pjesme da sam ih gotovo sve znala napamet, ali kad sam u posljednjem cizeliranju naglas čitala onu o svom preminulom djedu prijateljici i pjesnikinji koja je u tom trenutku sjedila do mene ispred laptopa, blizina podrške i snaga izgovorenih riječi baš su me neočekivano slomile i nisam mogla izgovoriti pjesmu do kraja. Imala sam snažan osjećaj da sam se oslobodila baš svega, da sam konačno na mjestu na kojem trebam biti i, najvažnije, da je knjiga dovršena. Te je večeri zbirka dobila ovaj naslov jer smo jasno vidjele poveznicu svih pjesama.

• Kako misliš da tvoja zbirka doprinosi suvremenoj poeziji? Postoje li određeni trendovi ili izazovi koje si pokušala adresirati svojim radom?

Čini mi se da su ove moje pjesme izvan svakog trenda. Meni je samo bilo važno da se ne skrivam iza previše metafora, da budem jasna u jeziku, a čitatelju otvorena za vlastita tumačenja.

• Koje tehnike ili alate poezije smatraš najvažnijima u svojem pisanju? Kako ih koristiš (ako ih koristiš) da bi prenijela svoje poruke ili osjećaje?

Možda je baš to najvažnija stvar koju sam naučila o pisanju poezije – da ne treba donositi svoj zaključak na kraju pjesme, nego da čitatelja treba ostaviti u promišljanju, neka sam otkrije što mu pjesma govori. Ne treba točno znati što je pisac htio reći. 🙂

• Što novo čitamo od tebe? Jer iskreno, nakon ove zbirke, jedva čekamo.

O, kako je to lijepo čuti! Hvala. Počela sam pisati nakon dosta mjeseci pauze, ali još sam u fazi raspisivanja i ne znam kamo će me odvesti. I dalje svaki tjedan osjećam veliki otpor kad otvorim novi, a prazan dokument, ali zato je taj osjećaj postignuća golem kad nakon nekoliko sati ipak napišem nešto što ima početak i kraj!

Ivaninu knjigu potražite ovdje.

Foto: Martina Movrić