Ako Jelenu Veljaču pratite na društvenoj mreži Instagram, složit ćete se s nama kako su Lena i ona naprosto neodoljive. Jelena apsolutno uživa u svojoj ulozi majke, a svojom iskrenošću i otvorenošću prema svim temama i onome što im se svakodnevno događa pokazuje kako nema tabua, sve je izazov i zabavno na svoj način. Lena je prije nekoliko dana imala i svoj prvi rođendanski party koji se odvio u njihovom novom domu iz snova. Osim toga, prosinac je omiljen mjesec i Jeleni i Draženu, tako da smo iskoristili priliku posjetiti ih i vidjeti kako ga provode. Naravno, bilo je zabavno kao što smo i očekivali!
Zadnji put smo razgovarale samo otprilike mjesec dana prije nego što se rodila Lena, a sada je već proslavila svoj 1. rođendan… Kako bi opisala sve što se događalo od tada do danas?
S obzirom da sam se jako brzo nakon Leninog rođenja vratila na posao, kada bih cijelu godinu morala opisati s jednom rječju, ona bi bila – intenzivno. Prvih mjesec dana prošlo je kao u nekom snu, a kasnije je krenuo ludi tempo – izdajanje, posao, dadilja, posao, dojenje, šetnje, kupanje, uspavljivanje, posao, prvi osmijeh, prvi okret, prvo dadakanje, samostalno sjedenje, dohrana, izdajanje, dojenje, ritam, razumijevanje, prepoznavanje, prvo ustajanje na vlastite noge… Danas smo baš bili na cijepljenju i prije nas su na redu bili mama i tata s petomjesečnom bebom. Dražen je Lenu stavio na konjića u čekaonici, da ju zabavi, a ta mama ju je pogledala i komentirala: ”O, pa vi ste već velika cura…”, a ja ne znam kako se desilo da je moja petomjesečna beba koja je mrzila biti na trbuhu postala velika cura koja se njiše na konjiću… Ali nekako je.
Nedavno ste preselili i u novi stan, što vam je bilo važno pri uređenju novog životnog prostora, kako se osjećaš ovdje?
Preselili smo se jer se Dražen vratio na posao nakon porodiljnog i postala sam svjesna da će mi puno teže biti sama na brdu nego sama u centru s bebom. Spusti kolica, spremi ih u auto, stavi bebu u autosjedalicu, složi kolica, nađi parking… Osim toga, sjever Zagreba nije uređen, tamo nema ni rubnika za kolica, a o sadržajima da ne govorim. Nisam htjela da Lena poželi ići u park, a da je to akcija od dva sata. Tako smo prije ljeta odlučili da ćemo se “vratiti” u centar i presretni smo ovdje svi skupa! Lena se preko tjedna šeće sa svojom tetom čuvalicom Ivom do parkića na Ribnjaku ili Dolca, a popodne ide s nama do Tuškanca, Gornjeg grada, Dubravkinog puta ili Trga francuske. Sve nam je nadohvat ruke, i to mi je bitno. Ponekad je uspavljujem tako da je u nosilici Ergo Baby nosim po Britancu ili oko HNK.
Jesi li samu sebe možda iznenadila u nekim situacijama? Izgleda li sve onako kako si očekivala?
Jedino čime sam iznenađena je količina umora koji znam osjetiti – sve ostalo sam nekako dobro predviđala – i naše strpljenje i ultimativnu ljubav i činjenicu da su dani brzi, prebrzi, a mjeseci spori. Prilično me zatekla i Lena svojim karakterom – mislila sam da će biti zahtjevnija, ali ona je nevjerojatna, posve samostalna, vječno dobre volje, bez plača, bez cendranja, bez problema sa spavanjem, jelom, zubima, imunitetom… Nekako je potpuno stabilna i sretna.
Iako imaš jako ubrzan tempo te balansiraš karijeru s majčinstvom, puno vremena posvećuješ zdravom stilu života, zdravoj Leninoj prehrani… Koliko je danas to teško ili lako? Pričale smo na snimanju o tome kako ti je važno da je to sve ipak u nekim granicama normale, a taj tip lifestylea jako je u trendu u posljednje vrijeme.
Svaka mama ima svoje prioritete, i to je ok. Moji su Lenina prehrana i ritam. Sve kuhamo sami, nikad u životu nije pojela ni komadić kupovne kašice, trudim se da je sve iz eko uzgoja, jede sve pripremljeno pola sata prije konzumacije i većinu toga sezonski. Što se ritma tiče, inzistiram na tome jer mislim da je djeci neka vrsta strukture silno važna za osjećaj stabilnosti. No, u svemu ostalom sam popustljiva. Jede gdje hoće (pred crtićima, s mobitelom), ne dopuštam da plače ni sekunde, spava između nas još uvijek, izvadim je iz kolica ako želi biti nošena. Ne forsiram ni motorički razvoj pa je tako Lena i sjela i stala na noge kada je sama bila spremna na to. Sretna sam što imam partnera s kojim se slažem u pogledu na roditeljstvo – dijete je veliki izazov za sve parove.
Isto tako ne ustručavaš se biti potpuno otvorena i realna po pitanju majčinstva, primjerice na društvenim mrežama, kada se radi o dojenju u javnosti. Kako je to često komentirana tema, i na svjetskoj i domaćoj društvenoj sceni, koji je tvoj stav?
To je komplicirana tema. Bit ću poštena i priznati da sam, prije no što sam postala majka, doista mislila da je dojenje u javnosti OK u prvih recimo pola godine, kada je dijete doista gladno svaka dva-tri sata. Danas znam da je to pojednostavljen pristup temi o kojoj iskustveno ništa nisam znala. Dojenje je za djecu više od obroka – ono je i utjeha i povezanost s majkom, i instantna gratifikacija te osjećaj sigurnosti. Na određeni način u prvoj godini života, dojenje zapravo ugrađuje u karakter sposobnost utjehe, koja je kasnije silno važna. Da skratim – dojila sam u javnosti često, pokušavajući pritom da nisam u nečijem licu s grudima, jer jednostavno mislim da za to nema potrebe. No, nisam se nikad skrivala i nikad nisam dojila po WC-ima.
Dojila sam za vrijeme polijetanja aviona, dojila sam u Esplanadi, dojila sam u Velvetu, dojila sam na trajektu, dojila sam u Lisinskom, dojila sam svugdje, doista… No, znate što? Lena je zbilja već dovoljno velika da joj dojenje u javnosti više ne treba. Da se jako uplaši, ili da je bolesna, dojila bih i nasred Trga bana Jelačića, da se razumijemo. Ali isto tako mislim da nije potrebno i da je kontraproduktivno da dijete od godine i više dojim kad god ono poželi (takozvano na zahtjev). To je moj osobni stav, i tako se ponašam – mislim da je dovoljno velika cura da se utješimo zagrljajem i da pojede mandarinu ako baš umire od gladi. Sada već polako mora učiti da je mama tu, uvijek i zauvijek, ali i da granice postoje… Lenu još uvijek dojim i dojit ću barem do godinu i pol iz zdravstvenih razloga. Naime, Lena je alergična na kravlje mlijeko pa ništa mliječno, uključujući i adaptirano mlijeko (formula) ne dolaze u obzir.
Što ti je najljepše u ovom periodu života, a što bi možda mijenjala?
Nedavno sam srela jednu svoju profesoricu, koja ima desetogodišnjeg sina. Kratko smo popričale o majčinstvu i mislim da je ona najljepši dio najbolje definirala – gdje god dođete, u kojoj god situaciji i okruženju promatraš svoje dijete, jedna stvar je fascinantna – ono je Osoba. Samostalna, unikatna, jedina, posebna, osoba kojoj si ti utkao neke strune u srce, ljubav, brigu, krv, život. Ja to već sada vidim. Ti trenuci, kada promatram Lenu sa strane, na dječjem rođendanu ili na engleskom za bebe, i kad vidim nju, posve posebnu, posve drugačiju, to su za mene trenuci kada sam sigurna da život ima smisla.
Što ti je posebno zanimljivo kod Lene, njezinog karaktera, stvari koje voli i ne voli?
Nekidan je počela intonirati svoje omiljene pjesmice – Happy Birthday, Twinkle Twinkle Little Star i Waving Song. Za mene je to ravno čudu jer ja nemam sluha ni za lijek. Uzmite u obzir da Lena još nije progovorila. Zanimljivo je i kako je samouvjerena, snađe se u svakoj situaciji, dok je istovremeno jako oprezna. Primi neku sitnicu u ruke ili krene dotaknuti nešto novo, i prvi pogleda u mene ili oca da provjeri što mi kažemo na to. Nevjerojatno. I uopće, ali ni najmanje, nije plačljiva. To je za mene na razini science fictiona jer ja u tridesetšestoj plačem više nego ona u prvoj. (smijeh)
Osim Lene tu su i tri ženska psa, jesu li se sve zavoljele odmah na početku?
Srećom, jesu. Ja sam se tog susreta jako bojala, no Dražen je preuzeo funkciju vođe čopora i one su se spremno poredale u vrstu. Poslušne su, dobre i dobro odgojene. To sve zahvaljujem njemu, ja bih ih razmazila do besmisla.
Koji su najdraži trenuci u danu Draženu i tebi?
Predivna su jutra s Lenom jer je tada mazna i brbljiva i odmorna. Ali što da se lažemo, divno je kad nakon cijelog dana akcije zaspe, a mi pogledamo neku seriju ili večeramo zajedno u miru.
Kada bi se vratila nekoliko godina unazad, osjetiš li da se sve razvilo točno onako kako je trebalo?
Naravno, bez ikakve sumnje.
Čemu se veseliš kada Lena odraste?
Baš sam joj danas rekla kako jedva čekam Božić za jedno par godina kada ćemo svi nakon ručka kod bake i dide moći leći na kauč i gledati filmove i serije zajedno. Trenutno to izgleda tako da mi legnemo na kauč, a Lena skače po nama, vječno nam pokazujući nešto što je zanima ili što hitno moramo dodati.
Kako će izgledati vaš Božić i Nova godina?
Pokloni uz kavu, ručak kod roditelja, šetnja, igranje s Lenom do iznemoglosti. I tako par dana.
Foto: Sanja Jagatić
Make-up: Simona Antonović
Kosa: Antonija Nikolić (Salon Franić)
