Gledajući lookove s Tjedana mode i listajući modne magazine, zasigurno ste naišli na frizure iza kojih stoji Mijo Majhen. Kad smo ga pitali kako ga predstaviti u jednoj riječi, rekao je kako su mu takve “formalnosti” nebitne pa ne pati od načina na koji će ga netko zvati… Frizer, hair stylist, stilist – na kraju je izbor pao upravo na posljednje, a skromnost u kojoj cijelo vrijeme do naglaska dolazi želja za učenjem i stvaranjem nečeg novog, provlačila se cijelim razgovorom s kojeg smo otišli dodatno inspirirani i sa željom za neprestanim radom na sebi. No, idemo po redu…
Zašto i kako si odlučio biti frizer?
Mislim da je to bio prirodan slijed događaja. Djed mi je šišao prijatelje doma, a mama je frizerka. Od malih nogu me to zanimalo i pokazivao sam strast prema šišanju i friziranju. Odrastao sam gledajući mamu kako šiša u maloj kuhinji, zatim je otvorila salon kad sam odrastao. Već sam u osnovnoj školi počeo frizirati, malo na lutkama, malo na prijateljicama… Bio sam odličan učenik i želio sam upisati gimnaziju i studirati jezike. Činilo mi se više cool ići u gimnaziju, nego u frizersku školu. Ipak, mama mi je tad rekla i, na sreću, “presudila” mojoj karijeri kad je rekla: Pretalentiran si i super ti ide – upiši frizersku školu i uvijek ćeš imati posla!
A profesionalni počeci?
Nakon što je odabir pao na frizersku školu, završio sam onu u Varaždinu za koju mogu reći da je uvijek bila jedna od boljih škola jer smo često išli na natjecanja i imali odlične mentore, a i ja sam bio jedan od državnih prvaka te me za školu vežu stvarno super sjećanja. Kad sam imao 17 godina, odlučio sam slijediti svoj san i otišao sam u Zagreb. Bila mi je želja frizirati sve ljude koje sam gledao u novinama, htio sam sudjelovati u snimanju editorijala jer mi se činilo jako uzbudljivo. Ipak, nisam znao kako doći do toga jer se činilo stvarno nedostižno.
Pokucao sam na vrata Glamoura, pokazao sam im fotografije frizura koje sam radio i uzeli su me na probni rad. Zapravo, nije bilo tako teško, ali mislim da je bio hrabar potez pokucati na vrata najboljeg salona u Hrvatskoj – sa 17 godina moraš biti pomalo lud da to napraviš. U počecima sam prao kosu, gledao što rade iskusniji, učio, upijao, sve dok nisam dobio priliku raditi sam.
Učio sam od Milene Maršić za koju mogu reći da je najbolja stilistica kose koju znam.
Puno sam naučio od nje i shvatio da trebaš biti perfekcionist i raditi najbolje i puno da bi uspio. Milena nas je tjerala da budemo najbolji, da učimo svaki dan, odlazimo na radionice, ostajemo poslije posla, gledamo videa… Bilo je jako intenzivno, ali i stvarno odlična škola!
Zašto nikad nisi otvorio vlastiti frizerski salon?
Igrom slučaja, uvijek sam radio frizure za snimanja i nisam mnogo vremena provodio u salonu. U to se vrijeme počelo pokretati i sve više modnih magazina, što znači da se povećao i broj snimanja. Budući da sam bio najmlađi, uvijek su me slali na snimanja, a više sam vremena provodio tamo, nego u salonu, no to me najviše i zanimalo. Puno sam se bavio stylinzima kose, a to mi je išlo bolje od, recimo, bojanja pramenova. Jako sam rano shvatio da me zanimaju snimanja i jako sam htio biti na setu. Nakon nekog vremena dao sam otkaz i uzeo godinu dana slobodnog, no, kad sam se ponovno vratio, nije mi palo na pamet otvarati frizerski salon. Mislim da u gradu ima stvarno odličnih salona pa otvaranje novog jednostavno nije bila opcija već sam htio biti freelancer i raditi samo styling kose.
Umjesto tog, bacio si se u freelancerske vode i kao freelancer radiš već šest godina. Svi znaju da na taj način nije lako, no što ti smatraš prednostima, a što nedostacima freelanceanja?
Već šest godina radim kao freelancer. Kad sam krenuo na taj način, svi su mi govorili da neću moći dovoljno zaraditi. Ipak, kad si na nuli, mislim da možeš probati sve, a meni je bio cilj raditi s omiljenim stilistima kose, putovati, ići na snimanja… To razdoblje mogu opisati kao savršeno mjesto i savršeno vrijeme. Znao sam da nemam što izgubiti i da samo moram probati.
Danas, kad zbrojim dojmove, nije lako biti freelancer – ne znaš kakvo će biti tržište, u kojem se trenutku nekome više nećeš sviđati pa ćeš izgubiti posao, ne znaš ni hoće li biti posla i budžeta, hoće li im cijene biti nerealne, snimanja traju i po 16 sati dnevno… Ima stvarno toliko toga na što se treba misliti! Prednosti su te što možeš raditi baš ono što želiš, na način koji si zamislio i biti kreativan. Nema radnog vremena, možeš tri dana biti slobodan, otputovati negdje… Mislim da ako si dobar, profesionalan, ako dolaziš na vrijeme na posao, a uz to si i ljubazan te si predan tome što radiš, ne treba bojati jer će ljudi to prepoznati.
Koliko je teško probiti se na svjetskoj razini i koliko u tome igra ulogu činjenica da dolaziš iz Hrvatske?
Često razmišljam o tome i još uvijek ne vjerujem da radim sve te revije. Ponekad mi nije ni jasno zašto su me zvali, ali se onda zapitam da zašto imamo takvo mišljenje da nismo dovoljno dobri jer smo iz neke druge zemlje. To je kompleks kojeg imamo i kojeg se trebamo riješiti. Međutim, s druge strane, problem je u tome što mi nitko nikad nije govorio da mogu sve, da mogu otići van i učiti od najboljih. Jednostavno nikad nisam odrastao s vizijom da ću raditi revije u inozemstvu i nikome to nije bilo na pameti. Svi smo imali snove, no svima su se ti snovi jednako tako činili nedostižni jer nismo imali puno prilika ni mogućnosti s obzirom na djetinstvo u postratnoj državi. No, mislim da smo svi dovoljno dobri i da nismo ništa manje vrijedni jer, ako si talentiran, nije bitno odakle dolaziš.
Što se tiče moje karijere, jednog sam se dana probudio i pitao zašto ja to ne bih radio. Problem je u tome što se nalazimo u sredini u kojoj svi misle da je nešto nemoguće, a zapravo nitko nikad nije ni probao. Omiljenim frizerima i stilistima, odnosno njihovim agentima, poslao sam svoj portfolio. Svi su mi odgovorili na mailove, išao sam na sastanke i danas radim revije… Nakon prve revije, sve se “zarolalo” i počeli su me zvati na sve više njih.
Koja je prva revija koju si radio?
Prvo je bio Etro, zatim Hermès, što je stvarno veliki zalogaj za probiti led. Morao sam se praviti kao da je sve OK, a zapravo nisam mogao vjerovati da se sve to događa. U početku mi je bio uzor veliki Luigi Murenu kojem sam asistirao kad sam imao dvadeset godina. U to vrijeme on je bio najtraženiji frizer te je radio sve revije, a ja sam od njega stvarno mnogo naučio. I cijeli početak priče skroz je neobičan jer sam mu se javio na Facebooku, a on me pozvao na revije.
Kad sam već spomenuo uzore najdraži mi je James Pecis i najviše radim u njegovom timu, a tu su još i Sam Mcknight, Duffy, Eugene Souleiman, Odile Gilbert, Guido Palau. U Hrvatskoj je to Milena Maršić koju mogu opisati kao uistinu genijalnu frizerku.
Kako izgleda jedan “prosječan” radni dan? Obišao si Tjedne mode u Parizu, Londonu i Milanu, vidio (i stvarao) sve trendove za nadolazeće proljeće i ljeto 2020. godine…
Imao sam revije svaki dan, a bilo je izazovno, intenzivno i stresno. Radio sam revije Hermès, Dries Van Noten, Max Mara, Philosophy, Paul & Joe, Issey Miyake, Antonio Marras, Fila… Na Tjednima mode radio sam s najboljim frizerima i modelima na svijetu, a sve mora biti kao da je to prva i zadnja revija koju radimo jer su svi veliki perfekcionisti.
Svaka se frizura radi dok ne bude savršena. Po svakoj reviji ima 20 do 30 frizera – glavni frizer ili njegov asistent dođu, pokažu demo frizuru koja se radi. Zatim dolaze modeli i radimo frizuru u paru jer je to put do savršene frizure. Po reviji napravimo jednog ili dva modela, a bitno je uzeti si dovoljno vremena kako bi frizura bila savršena.
Nekad se običan rep radi i po četiri puta, sve dok ne bude savršen. To mi je skroz razumljivo, s obzirom na to da će mnogi gledati reviju, kopirati i iz nje crpiti inspiraciju.
Mnogo sam tog naučio od najboljih ljudi na svijetu, a to nema cijenu. Upravo mi je ta edukacija najbitnija i razlog zašto tamo idem. Jako je inspirativno, zabavno, a naučilo me izaći iz zone komfora.
Često spominješ i važnost edukacije – kako ona izgleda u tvojem svijetu?
Mislim da je vrlo bitno pričati o edukaciji. Kad je riječ o frizerskom svijetu, revije su moja edukacija jer nema puno seminara za styling kose, pogotovo ne od frizera kojima asistiram, a jedni su od najboljih. Isto tako, mnogo naučim i na edukacijama koje držim drugim frizerima – uvijek otkrijem neki novi proizvod ili tehniku s kojom rade pa sa svake edukacije odem bogatiji za neko novo znanje. Odlično je kad od svakog uzmeš nešto i uklopiš u vlastiti stil. Također, nije me sram reći da nešto ne znam, kao ni pitati. Tek kad sam otišao van, shvatio sam koliko tog ne znam i koliko još moram učiti, kao i koliko me godina iskustva čeka. Na svaki posao gledam kao na novu priliku za učenje.
A što bi onda savjetovao nekome tko tek počinje?
Nemam neki generalni savjet osim da probaju raditi nešto što najviše osjećaju i nešto što najviše vole i nitko ih ne bi trebao zaustaviti na tom putu. Korak po korak i moram reći da nema lakog puta do uspjeha, samo puno rada i učenja i neprospavanih noći, žrtvovati koji izlazak subotom…
Ipak, nekad se na putu nađu i neke stvari koje je teško riješiti – u tvom slučaju to je bila anksioznost. Kako si se nosio s tim u mlađim danima, kad se toliko i nije govorilo o tome?
Prije desetak godina bio sam jednostavno premlad za sve. Imao sam probleme s napadajima panike. Koliko je ovaj posao s jedne strane zanimljiv, toliko je stresan i naporan, pogotovo kada si mlad i sve se prebrzo dogodi te nisi spreman na odgovornosti i pritisak. O napadajima panike u to se vrijeme nije govorilo, a samim time nisam ni imao kome objasniti svoju situaciju jer su svi mislili da sam razmažen i preosjetljiv. Dugo sam se s tim borio, a to je bio jedan od razloga zašto sam dao otkaz u salonu i uzeo godinu dana odmora. Danas se puno govorio o mentalnom zdravlju i mladima je lakše otvoriti se te pričati o svojim osjećajima i problemima sa anksioznošću što je jako bitno.
Pritisak je danas još veći s obzirom na društvene mreže i količine normi ljepote koje nam se nameću pa nikada nismo dovoljno lijepi,mršavi,uspješni ili stylish.
Danas kada imam problem, jednostavno ostanem doma, odem na Sljeme ili popijem gemišt s prijateljima, umjesto da idem negdje gdje se ne osjećam dobro ili uzmem pauzu od snimanja.
Tijekom godine odmora prvi si put i posjetio Afriku, kojoj si se kasnije mnogo puta i vraćao. Kako su izgledali tvoji “afrički” dani?
Napade panike i anksioznost sam morao riješiti i sa sobom. Shvatio sam da moram uzeti pauzu i dao sam otkaz u trenutku kad sam radio najbolje stvari u salonu da bi vidio što dalje u životu želim raditi. Igrom slučaja dogodilo se da sam završio u Africi jer je moja prijateljica volontirala kod fra Mire Babića u sirotištu Mali dom. Kupio sam kartu preko noći i otišao. Mislim da su mi mnogi zamjerali što sam preko noći dao otkaz i otišao jer je moglo izgledati nezahvalno, što skroz razumijem, ali tako je trebalo biti. Išao sam u Keniju i bilo mi je super živjeti u prirodi, raditi s klincima, živjeti iz dana u dan. Bio je to stvarno lijep period, a nakon tog sam u Keniju išao još nekoliko puta vidjeti svoje prijatelje – tamo smo uspjeli napraviti mnogo toga, pokrenuli akcije, sagradila se škola, uspjeli smo skupiti neke novce za sirotište… Sve se pomalo razvilo kako bi se pomoglo tamošnjoj zajednici.
S volontiranjem sam nastavio i u Hrvatskoj pa sam jedno vrijeme pomagao u staračkom domu, zatim volontirao s izbjeglicama za vrijeme krize, a radio sam i na projektima poput ‘Shaping Futures’ u organizaciji Schwarzkopf Professionala, u sklopu kojeg smo educirali mlade frizere kako bi kasnije mogli pronaći posao.
A volontiranje vs. svijet glamura, kako često opisuju modni i beauty svijet izvana, jesi li čuo pitanja i komentare o nespojivosti ta dva svijeta?
Pa mislim da je svima možda to čudno i nespojivo al ne vidim zašto netko tko se bavi friziranjem u modnom svijetu ne bi bavio i volontiranjem.Modni i beauty svijet svi smatraju površnim jer se sve vrti oko izgleda, ali to je još jedna od predrasuda kojih ima u svakom poslu, kao i što ima površnih ljudi, bez obzira na profesiju. Ja se bavim kreativnim poslom i okružen sam divnim ljudima i kreativcima – mi stvaramo modne priče koje su dio tog svijeta glamura, ali smo zapravo iza kulisa. Samo želim raditi svoj posao koji najbolje znam i volim, a sve ostalo, primjerice intervjui ili glamur, samo su refleksija posla s kojom se nosim najbolje što znam.
Kad smo kod tog što radiš i što jesi, možemo li očekivati nešto s potpisom Mije Majhena, neku liniju proizvoda?
Imao sam mnoge ideje, htio sam otvoriti akademiju, raditi organske i prirodne proizvode, imati liniju ukrasa za kosu, ali problem je u tome što, kad si kreativac, onda druga, poslovna i poduzetnička strana pomalo pati – imam stvarno puno ideja, ali ne i nekog tko će me voditi kroz birokraciju, haha.
I za kraj, reci nam koji su trendovi za sezonu pred nama, ali i tvoji daljnji planovi?
Što se tiče trendova, oni se mijenjaju i jako su individualni jer su ljudi shvatili da žele biti ono žele i nositi ono što im se sviđa. Što se tiče trendova s Tjedana mode, naglasak je na prirodnosti: prirodna, ležerna i opuštena kosa, razbarušena punđa ili rep, sve treba izgledati što prirodnije, s naglaskom na zdravu, lijepu i sjajnu kosu. Popularni su i pramenovi koji izgledaju kao osunčani suncem, kao i malo duže šiške.
Preporučujem što manje proizvoda za styling i za njegu kose, kao i što manje boje jer oštećuje kosu. Najbitnije je da se žene osjećaju ugodno i lijepo sa svojom kosom.
Što se tiče mojih planova za budućnost, želim i dalje raditi revije, učiti nove tehnike za buduće radove i – otvoriti vinariju! Mislim da bi bilo super završiti studij vinarstva i imati svoju vinariju s obzirom na to da u obitelji imamo tri vinograda, treba iskoristiti potencijal, haha.
Foto: Sanja Tušek
Zahvaljujemo Cogito Coffee Shopu na ustupljenom prostoru za snimanje.
