Sicilija, I. dio
„Vidjeti svijeta“ mantra je svih zaljubljenika u putovanja, u što i sama spadam. E sad, nekad odeš negdje, i vidio si samo taj grad, a nekad odeš na neko mjesto i zaista imaš osjećaj da si vidio čitav svijet. Upravo je takva Sicilija, najveća talijanska regija, površinom velika gotovo kao polovica Lijepe naše, a raznovrsnošću prirodnih, geografskih i kulturnih područja, gotovo pa nenadmašna.
Prvo sicilijansko stanovništvo bila su Italska plemena, čijih tragova navodno ima još 8000 g. pr. n.e., dok su Grci počeli osvajati Siciliju oko 750. g.pr.n.e.., s najvažnijom kolonijom Sirakuzom. Slijedili su Kartažani, Rimljani, Bizantinci, Arapi, Normani, Španjolci i sve te tragove će i ne tako pažljivi promatrač uočiti u sicilijanskim prostranstvima. Pa i samo sicilijansko narječje je zapravo romanski jezik, koji se sastoji od talijanskog, arapskog, latinskog, grčkog, francuskog, španjolskog, engleskog i još nekih utjecaja. Interesantno, jezik nema buduće vrijeme što dovoljno govori o fatalizmu njegovih stanovnika. A kakvi su ti stanovnici? Ljubazni, dragi, spremni pomoći, ali i totalno opušteni ( sve nekako odiše „lako ćemo“ filozofijom).
I upravo zbog te nevjerojatne mješavine različitih utjecaja, hodajući (i vozeći se) Sicilijom, imaš osjećaj da gledaš (u) svijet… Pa tako ruku pod ruku galopiraju grčki i rimski hramovi, srednjovjekovni gradići, i upravo fantastičan sicilijanski barok, nastao u 17. i 18. stoljeću, nakon velikog potresa 1693., dok je Sicilija bila pod utjecajem Španjolaca, a koji je otoku dao posebno razigranu i prepoznatljivu notu.
Sirakuza
Mi smo naših 5 dana Sicilije (što nipošto nije dovoljno da biste ju kvalitetno ispresijecali, mislim da bi 10 dana bio optimum) započeli sletjevši u Palermo, gdje nas je u rent-a-caru čekala minijaturna Toyotica Aygo – i avantura je krenula… Zašto baš minijaturni autić? Pa, osim superpovoljnog financijskog aspekta (svega 240 kn za 5 dana), ubrzo se naša „škrtost“ pokazala kao genijalna – Sicilijanci voze jezivo – bez poštivanja prometnih traka, prestrojavajući se i zaustavljajući bez žmigavaca, u većim gradovima poput Palerma, vožnja je moguća jedino malim autićem, jer se naguravati sa sicilijanskim vozačima nije moguće u velikom autu. U malim gradićima se može lako dogoditi da se ulica kojom vozite toliko suzi, da zaglavite kao u crtiću, ako imate nekakvu limuzinicu.
Mi smo naše prvo popodne proveli vozeći se prema Sirakuzi, ali, obzirom da je studeni upravo bio krenuo, nismo vidjeli baš ništa niti s jedne strane autoceste, jer je mrak sve prekrio… Kako smo ustanovili kad smo se vraćali za pet dana ponovno put Palerma, priroda je očaravajuća…
Sirakuza
Sirakuza
Sirakuza je prava, predivna, dostojanstvena sicilijanska kraljica. Utemeljena 733. g. pr. n.e. Zbog povoljnog geografskog položaja i brojnih ratnih pohoda, ubrzo se prometnula u vodeći grad Sredozemlja. Danas je ona tri puta manja nego li je to bila na svojim slavnim počecima, ali svejedno divna. Mi smo jedan cijeli dan proveli tumarajući otokom Ortygijom, koja čini kulturni centar Sirakuze, prepuna crkava, hramova, muzeja, divnih trgova, tržnica, ali i fantastičnih restorana i kafića. Pa ćete tako nabasati na ostatke Apolonovog hrama, predivnu katedralu, iza čijeg se baroknog pročelja krije konstrukcija Ateninog hrama, crkvu Sv. Lucije, koja je dostojan dom prve slike što ju je na teritoriju Sicilije naslikao slavni Caravaggio, te čitav niz sjajnih palača. Nama je lagano sipila kiša, tako da su kamenom popločane uličice Ortygije bile sjajne poput ogledala, more je bilo posebno zlokobne tamno zelene boje, a divno je bilo i sjediti pod tendom kavane iza katedrale i piti izvrsnu kavu (mislim, da se ne lažemo, kava je jednostavno svugdje izvrsna, pa taman to bilo i na pola puta do vulkanskog vrha na Etni). Na drugom kraju Sirakuze kriju se i bogata antička nalazišta: kamenolom, amfiteatar, hramovi, i to bi bilo lijepo posjetiti, ali nama je bilo zatvoreno zbog mraka.
Sirakuza
Catania
Stanovništvom gotovo tri puta veća od Sirakuze, Catania se pokazala kao pravi europski grad – prometna gužva, središte grada koje u svakom trenutku vrvi od turista i domaćih, fantastične trgovine, kafići, restorani, i, naravno, neke od najljepših građevina na koje smo naišli. Pa je tako potpisnica ovih redova morala kafenisati s pogledom na najstarije sveučilište u Siciliji (osnovano 1434. godine), a katedrala Sv, Agate, u normanskom i baroknom stilu, je zadivljujuće ljepote. U svojoj povijesti Catania je nekoliko puta bila uništena zbog potresa, ali i erupcije obližnje Etne. Međutim, kad smo se svega dvadesetak koraka udaljili od strogog centra, dočekale su nas uličice tako jezivog izgleda, da se nismo mogli oteti dojmu da smo na poprištu netom završenog građanskog rata: fasade nikakve, vlaga, električni kablovi koji vise na sve strane, opskurne trgovine… Međutim, kako smo nas dvoje punokrvni istraživači pulsa mjesta gdje se nalazimo, vriskali smo sretni kao mala djeca šećući se i vozeći doista opskurnim kvartovima.
Catania
Catania
Palermo
Treći veliki grad kojeg smo posjetili bio je Palermo. Kako je dan prije bila totalna kataklizma (ogromne poplave) tako nam je promet prema Palermu bio prilično otežan, stoga smo u dolasku dosta i kasnili. Palermom smo samo blic prošetali, od velebne zgrade Teatro Massimo (gdje je snimana završna scena kultnog Kuma III – atentat na stubama pri izlasku iz kazališta), pa po pješačkoj zoni do impresivne katedrale, posvećene 1185. godine, a riječ je o arhitektonskom kompleksu više različitih stilova. Međutim, Palermo je ogroman (oko 700.000 stanovnika), sa svim boljkama velegrada: prosjaci, smeće po pločnicima, ratne zone totalne zapuštenosti i fasada i ulica čim se makneš iz strogog centra, a promet je takav, da gori nisam nikada nigdje vidjela. Suprug i ja smo zaključili da oni voze po maksimi: ako mi može prvi kotač proći, valjda može i ostatak auta, bez obzira koliko je dugačak. Preživjeti vožnju po Palermu je pravi pothvat. U samom centru od silnog kolopleta ulica uopće ne radi niti teta GPS, tako da je gospođa neprekidno preračunavala i slala nas u nepostojeća skretanja i jednosmjerne ulice u krivom smjeru… Inače, po Palermu voze kočije, s čijim se kočijašima valja unaprijed dogovoriti za rutu i cijenu, pa se tako možete, poput moje prijateljice Ane, u kočiji dovesti pred fensi trgovinu i počastiti se nekim modnim dodatkom…
Palermo
Palermo
Sicilija, II.dio
Vidjeti Siciliju, a ne posjetiti barem nekoliko malenih gradića, koji su doista pravi biseri, bio bi neoprostivi grijeh. Za to vam je potreban rent-a-car, i to što manji autić kako ne biste imali problema s uzanim uličicama i parkingom. Međutim, danas se preko interneta daju rezervirati vozila doista smiješnih cijena, prometnice su sasvim solidne, bez obzira da li se vozite autoputom, ili pak lokalnim cestama, kroz sela, plantaže voća i povrća i općenito divnu prirodu.
Noto
Prvi na listi naših malih gradića bio je Noto, cca sat vremena vožnje od Sirakuze. Gradić koji je stradao u potresu 1693., obnovljen je u stilu sicilijanskog baroka, i doista je impresivne ljepote. Centar je malen, sastoji se od nekoliko paralelnih ulica, a mi smo se i popeli na zvonik jedne od crkava u središtu (ima ih čitava gomila), s kojeg je pucao zadivljujući pogled. Uhvatio nas je i pljusak, pa smo usputni haustor podijelili s gospodinom na crvenoj Vespi, koji je nešto sav sretan i nasmijan pjevušio, čekajući da pljusak stane… Negdje smo naišli na podatak da svakako trebamo vidjeti groblje u Notu, a kako je bio 1.11. to smo i učinili. Sicilijansko groblje je nešto najnevjerojatnije što smo na Siciliji vidjeli, toliko drugačije i posebno mjesto da smo bili u potpunosti osupnuti nesvakidašnjom ljepotom mjesta, koje gotovo da izgleda kao mali gradić.
Ragusa i Rgusa Ibla
Ovo je jedan grad, ali s dvije duše, kako to opisuju lokalci. Naime, nakon razornog potresa 1693. dio stanovništva preselio se iz stare Raguse Ible na susjedno brdo, izgradivši „novu“ Ragusu, a dio je odlučio ostati i obnoviti Iblu. Ragusa Ibla je izuzetno dojmljiva, s kolopletom vijugavih uličica i kućicama s crepovima od terakote, koje izgledaju kao da će upravo sad sletjeti sa strmih hridi. Vrludajući malenim ulicama, ostali smo osupnuti veličinom i impozantnošću barokne katedrale i veličinom trga ispred nje. Bili smo i osupnuti činjenicom da u 16 h nigdje, ali baš nigdje ne možemo naći ništa pošteno za pojesti, pa smo završili na obližnjoj benzinskoj, na tostu, čisto da preživimo do večere…
Castelbuono na avanturističkoj cesti Targa Florio
Targa Florio bila je legendarna utrka sportskih automobila, koja se održavala na području Monti Madonie, u regiji Palermo, od 1906. do 1972., kada je ugašena zbog opasnosti. E sad, ako imaš muža zaljubljenika u oktanske sportove (a imam), onda ti ne gine odraditi cijeli Targa Florio, bez obzira na to što se ne voziš u nekom superautu, nego u Toyoti Aygo (od milja zvanoj Crvena Strijel), koja ide vrtoglavih 130 km/h u punom gasu, i to nizbrdo. Cesta na kojoj se nekada vozila Targa Florio smještena je u planinskom lancu Madonie, a danas je tamo i park prirode. Mislim da je to sasvim dovoljna reklama, jer je okolna priroda toliko impresivna, da nam je svako malo stao dah. Sama cesta je prilično loša (rupe, pa čak na jednom mjestu ceste niti nema – odron ju je odnio), ali isplati se prođirati, ako ništa, a ono da uživaš u divnom pogledu i prirodi.
Na svakom brdašcu krije se neki zanimljivi gradić, a kako nismo mogli svratiti baš u svaki, tako smo odabrali Castelbuono. Gradić od svega 8000 stanovnika ime je dobio prema impresivnom dvorcu, izgrađenom u normansko-arapskom stilu, koji svojom veličinom dominira. Ovdje smo i ručali u restoranu s Michelinovom zvjezdicom, poznatom po specijalitetima sa šumskim gljivama (cijena sasvim pristojna), prošetali uličicama i nauživali se „dobrog zraka“ i srednjovjekovne atmosfere…
Castelbuono
Cefalú
Gradić u regiji Palermo je ujedno i glavna turistička atrakcija regije, te je, zbog svoje ljepote, uvršten i na listu kulturne baštine UNESCO-a. Ljeti vrvi turistima, zbog svojih plaža, u studenom je bio taman toliko pun ljudi da ne misliš da si u uspavanom dvorcu iz Trnoružice, a opet se moglo neometano šetati. Grad je poznat po svojoj katedrali, izgrađenoj 1131., u normanskom stilu, koja se nalazi na trgu okruženom palmama, dok se u pozadini nad gradić nadnosi strma litica. Ovdje smo popili kavu (trebam li napomenuti da je kava bila izvrsna?), i probali tradicionalnu sicilijansku slasticu, cannolo, svitak od pečenog tijesta, punjen ricottom.
Etna
Otići na Siciliju, a ne vidjeti aktivni stratovulkan Etnu, bilo bi neoprostivo. Do baze Rifugio Sapienza Etna Sud bez problema se može doći automobilom, što smo mi i učinili. Nažalost, vrh Etne (3330 m/nm) bio je zastrt oblakom, ali to nam nije smetalo da uočimo svu snagu prirode – naime, čitava je planina crna od stvrdnute lave, a njezino podnožje je izuzetno plodno. Manje erupcije su dosta česte (primjerice lava je 2001. i 2002. Uništila gore spomenutu bazu skupa sa žičarom, veća erupcija je bila 2009., a i prošle godine u rano proljeće je Etna također kašljucala). Kroz povijest su stari Grci vjerovali da je Etna dom boga kovača Hefesta, a erupcije su znale doći i do obližnje Catanie. Možemo samo zamisliti kako je zastrašujuće ovaj vulkan djelovao obližnjim stanovnicima u davnoj prošlosti, kad su se i nama, koliko god bili upoznati s temama vulkana, od njega „zatresle gaće“.
Naš divni izlet završio je prepun oduševljenja i dojmova, a jednoglasni smo u jednom: Sicilija je toliko različita od svega što smo u Italiji vidjeli do sada, da ovih pet dana protrčavanja nije bilo ni blizu dovoljno da ju upoznamo onako kako bismo mi to željeli, tako da je u planu povratak… Bilo bi divno vratiti se u proljeće, uživati u njegovim mirisima i okusima, a i ponekoj plaži i plažici… Sigurna sam da će nas, kada se vratimo, divna Sicilija čekati na istome mjestu, i ponovno primiti širom raširenih ruku i svom svojom toplinom i gostoljubivošću…
