Marian Salzman je viša potpredsjednica u tvrtki Philip Morris International. Ona je nekada bila izvršna direktorica Havas PR Sjeverne Amerike i predsjedavala je Globalnim kolektivom, organizacijom suradnje svih sredstava Havasovih PR-a. Pridružila se Euro RSCG u kolovozu 2009. godine, nakon što je prethodno radila za holding kao izvršni potpredsjednik, glavna strateška časnica, od siječnja 2001. do listopada 2004. godine. No, ono što je nama izuzetno interesantno jest njezino djelovanje i utjecaj koji ima u trendsettingu i popularnoj kulturi.
Već je 1998. godine primijetila i definirala utjecaj milenijski plave boje, povezuje ju se s terminom metroseksualac, a njezin aktivistički rad na polju ljudskih jednakosti i prava nikako nije prošao nezamijećen. Susreli smo se s njom na nedavno održanoj konferenciji WEBIT u Sofiji i razgovarali smo upravo o tim temama.
Imenovani ste jednom od pet najboljih svjetskih lidera u trendovima, jedna ste od najnagrađivanijih rukovoditelja za odnose s javnošću u Sjevernoj Americi. Uvršteni ste u knjigu PRWeek Global Power Book i kao najbolja žena za odnose s javnošću u PR-u, kao i počasna osoba Festivala PRWeek 2017. godine. Također, trenutno ste SVP komunikacija u duhanskom gigantu Philip Morris International.
No, nas zanimaju Vaši odgovori na neka goruća pitanja i to kao feminističke ikone, online pionirke i aktivistice; Društvo postaje svijet političke korektnosti, gdje se ljudi izuzetno lako uvrijede. Naravno da svatko ima pravo na mišljenje, i da svatko može reagirati na izraženo mišljenje, no mislite li da je to možda izmaklo kontroli?
Politička ispravnost i korektnost je dvadeset pet godina u nastajanju. Sjećam se da sam radila projekt kad sam bila vrlo mlada, i ljudi u svojim dvadesetim godinama su mi govorili da se boje porasta političke korektnosti. Mislim da moramo biti oprezni u smislu da ne brkamo pravednost, uvjerenje da je vaše gledište jedino ispravno stajalište, budući da ste moralno ispravni, tako da mislim da je nekad postojao stariji ispravniji način kada smo nekada govorili “slažem se da se ne slažem” i više smo poštivali različita mišljenja. Nisam sigurna da smo više na tom istom mjestu i mislim da je to izazov. Danas, ne želimo pristojno prihvatiti nečiju drugačiju tuđu točku gledišta.
No, ne vjerujem da bismo trebali prihvatiti nečije predrasude, posebno -izme … seksizam, rasizam… bilo koju od tih stvari. Mogla bih gledati plavi zid, a netko drugi bi ga vidio zelenim. Oboje možemo vidjeti taj zid na način kako smo ga vidjeli.
Čini se da je u društvenim medijima potreba za vizualnim pripovijedanjem i prijenosom uživo te YouTubingom postala sljedeća najbolja stvar. Potreba za trenutnim zadovoljenjem, samopredstavljanjem i postojanjem u svom vlastitom reflektoru izgleda da sve više raste. Koje su vaše misli i predviđanja o tom aspektu društvenih medija?
Dakle, zabrinuta sam zbog svih ovih nereda u medijima. Istraživala sam nešto ovog vikenda te sam morala pogledati sedamdeset užasnih filmova prije nego što sam pronašla nešto vrijedno. Mislim da postoji velika potreba za ‘velikim pripovijedanjem’, samo je puno ljudi koji pričaju priče umjesto da, npr. Razgovaraju sa svojim supružnikom ili partnerom. Ljudi jednostavno moraju odrediti prioritete. Npr. kada nađem nešto na Netflixu, to je prilično dobro. Ako nađem nešto na Discovery Channelu, obično je također prilično dobro, također ako vidim nešto na BBC-u. Ako video nađem na usluzi YouTube, možda vrijedi pogledati, ali možda.
Što se tiče potrebe za zadovoljenjem – koliko mi je zanimljivo što vas gledam kako se kupate ili se snimate ispred kipa slobode – to uopće nije zanimljivo. Koliko mi je zanimljivo gledati John Smitha kako komentira predsjednika SAD-a ili Brexita? On tada zapravo nije interesantan. No, ako je John Smith postao John, izvjestitelj s BBC-ja i bio je iznimno informativan o zadanoj temi, to jest zanimljivo. Postoji razlika između dobrog, ok, osrednjeg, strašnog, glupog sadržaja. Mislim da moramo biti oprezni. Nisam sigurna da će se to zaustaviti, jer će ljudi i dalje objavljivati stvari za svoju, privatnu publiku, ali ne mislim da takav sadržaj ima ispravan i dugotrajan vijek trajanja.
Sve jača uloga žena u svijetu postaje očitija svaki dan, osobito u posljednjih nekoliko godina. Što bi, prema Vašem mišljenju, trebalo učiniti kako bi se postigla spolna / spolna ravnoteža?
Prvo, sve počinje s jednakom plaćom. Ako ne zarađujete jednake plaće za isti posao, ne radite isti posao. Jako sam strastvena oko pitanja jednakih plaća i jednakog obrazovanja. Morate imati jednak pristup radnim mjestima koja jednako plaćaju pa vam je potrebno jednako obrazovanje da biste tamo stigli. To je ono što društvo univerzalno nedostaje. Jedna od stvari na koje sam ponosna u Phillip Morrisu jest da su muškarci i žene jednako plaćeni. Nema muškarca koji radi moj posao i zarađuje više novca. Tako mora biti. I ja činim istu žrtvu koju on čini, i ja činim isti doprinos firmi kao i on. Cijenimo se po istim kriterijima, pa zašto bih napravila manje od onoga što on čini?
Ako ne uđete u sustav, ako ne dobijete jednako obrazovanje i mogućnosti, nećete moći biti konkurentni za jednaku plaću.
Kao snažna trendsetterica, možete li nam objasniti pojam – ‘život kao brand’. Kim Kardashian i ličnosti takvog publiciteta nam padaju na pamet … Ali, je li je takav brending doista istina i može li život zapravo biti brend?
Andy Warhol je rekao da će svaka osoba imati svojih petnaest minuta slave. Ono što se na kraju dogodilo jest da danas možemo unovčiti tu slavu. Ali obitelj Kardashian je mnogo više od toga. Nisam njihova velika obožavateljica, ali oni su tako briljantno plasirani na tržište, na primjer; niti jedan potrošački proizvod nije stavljen na tržište kao stražnjica Kim Kardashian.
Ako razmišljate o njezinoj ulozi u društvu, ona je promijenila toliko naših društvenih moralnih trenutaka: sama je međurasna, imala je surogat trudnoću, napravila je određenu količinu iskrenih istupa o dinamici svoje obitelji, Kardashiani su nas natjerali da razmišljamo o transrodnim osobama… Mislim da su učinili mnogo više nego drugi slavni ljudi. Rekla bih da je Chris Jenner Kardashian krajnji brand manager. Da je ona vodila Pepsi, danas bi oni bili na jednom drugom mjestu.
Zapravo, mi smo svi brendovi; Vaš životopis je vaše pozicioniranje robne marke, vaš LinkedIn profil dio je vašeg pozicioniranja marke.
Imate li uzore i tko su oni?
Ne, nemam uzore. Mislim da su uzori ili mentori lažni. Osoba kojoj sam se divila kad mi je bilo osamnaest godina ne bi imala nikakve sličnosti sa mnom danas. Mnogo je ljudi na životnom i profesionalnom putu kojima sam se divila. No, ne želim da me itko zove mentoricom. Ne smatram da su uzori na bilo koji način relevantni s obzirom na tempo promjena. Za mene to nije relevantno.
Divim se mnogima. Na primjer, Michelle Obama ima najbolji modni ukus na svijetu, pa se divim njezinom izboru odjeće. Sviđa mi se način na koji se oblači.
Mislim da mi je obitelj Bush vrlo zanimljiva na način na koji su se ponašali otkako su izašli iz Ovalnog ureda. Predsjednik Bush je točno znao kako izblijediti do zaborava i postati poštovan kao građanin. Ali nikad nisam glasala za njega i ne divim mu se, samo se divim nekom aspektu njegove osobnosti.
Divim se onome što je Steve Jobs stvorio s Appleom, no ne idealiziram ga kao osobu.
Postoje aspekti mnogih ljudi kojima se divim, mogu naći nešto dobro o bilo kome i svemu, ali to ne znači da ih želim kopirati ili biti poput njih.
Mislite li da našoj budućnosti ima nade, i ako da – zašto?
Mislim da je globalno izvješće koje je objavilo UN jedno od najstrašnijih stvari koje sam pročitala. Stvarno ne mislim da postoji izlaz iz toga. To je toliko strašno da ljudi ne znaju što učiniti kako bi napravili razliku – da prestanu koristiti plastiku, prestaju trošiti vodu i oduzimaju sve kemikalije iz hrane… Više nisam sigurna da je išta od toga bitno.
Napeti smo oko migranata, nekada smo bili svijet koji je pozdravio nove ljude, raspravljamo se o nuklearnoj energiji u svijetu, nikada nismo riješili probleme na Bliskom istoku, rasizam raste, raste antisemitizam, na neki način raste seksizam, pa čak i ako nisam žrtva seksizma, ne mogu reći da ne mislim da su žene postale sve više podčinjene.
Mislim li da svijet čeka bolja budućnost? Mnogo sam optimističnija u pogledu budućnosti Phillipa Morrisa nego u pogledu na budućnost planeta. Kad razmišljam o budućnosti u Phillipu Morrisu, mislim na budućnost u tri do pet godina, ali kad razmišljam o budućnosti planeta, govorim o dvadeset do trideset godina. Bit ću iskrena; kad razgovaram s mladim ljudima o osnivanju obitelji, na pamet mi pada misao ‘znate li kako će izgledati ovaj planet za četrdeset i pet godina?’ Tako da, ne, nisam optimistična.
Problemi se rješavaju suradnjama i upravo sada mi se čini vremenom u povijesti kada najmanje surađujemo. Bila sam velika obožavateljica predsjednika Clintona, mislim da je stvarno dobro obavio suradnju s ostatkom svijeta kad Amerika zapravo nije surađivala. Više ne vidim svijet kao sretno mjesto.
Primjerice, kada sam živjela u Nizozemskoj devedesetih godina, Nizozemska je bila najpoželjnije mjesto na svijetu, a sada možemo čuti frazu Real Dutch. Razmislite što to zapravo znači! SAD su nacija imigranata i sada okrećemo leđa novim ljudima. A novi ljudi dolaze sa svježim idejama i rade nove stvari!
No, da se vratim na budućnost. U Phillip Morrisu investiramo u znanost i događaju se divne stvari. Ali s planetom – nisam sigurna. Mislim da je suradnja rješenje svih stvari. Radije sam timski igrač, nego radila i djelovala sama. Vjerujem da ćemo probleme riješiti samo timski.
Što biste rekli ili savjetovali prosječnoj mladoj ženi – u njezinom privatnom i profesionalnom životu?
Da se ne boji. Život je rad u tijeku, a ne putopis. U putovanju se treba uživati isto kao kada se stigne na cilj. Ja, na primjer, nisam imala nikakav plan, niti u privatnom, niti u poslovnom životu. Mislim da moramo činiti ono što nas čini produktivnima i sretnima.
Nemojte raditi ono što ne volite, nemojte raditi posao koji ne volite, biti u vezi koja nije sretna, nemojte ostati na mjestu. Budite otvorene za promjene. One mogu biti bolne, no daju nove mogućnosti u životu.
Foto: PR
