Umire li standardno radno vrijeme od 9 do 17? Znamo kako samo neki uspijevaju svesti svoj dan na osam sati. Današnja tehnologija, zahtjevi nadređenih i sama priroda posla rijetko kome dopuštaju da posao ostane u uredu. A ako ga ionako nosimo doma, provjeravamo mailove prije spavanja, komuniciramo putem društvenih mreža izvan radnog vremena, tipkamo dok hodamo, sjedimo na poslovnim kavama, ručkovima i večerama, ostajemo prekovremeno, radimo vikendima… Za koga je točno pravilo od 9 do 17 i čemu zahtijevanje za istim? Sve više ljudi odlazi u freelance upravo zbog toga. Zbog želje raspoređivanja vlastitim vremenom i ono ključno – kako bi povukli jasnu crtu između poslovnog i privatnog. Makar kao freelancer imate osjećaj da radite cijelo vrijeme, no to je tema za drugi put…Osobno sam veliki pobornik slobodnog vremena i protivnik one stalne zauzetosti. Iako sam godinama bila takva. Ali idemo vidjeti što na cijelu ovu temu kaže psihologija…
”Ovo je trenutno vruća tema u literaturi psihologije rada. Nekoliko desetljeća se radno vrijeme od-devet-do-pet uzimalo zdravo za gotovo, ali razvojem tehnologije, poslovi koje su obavljali naši roditelji su se znatno preoblikovali te su se javili i brojni novi koje oni nisu mogli ni zamisliti da će danas postojati. Pokazalo se da novi načini rada povoljno utječu ne samo na radni učinak, nego i na psihičko zdravlje radnika. Kad kažem novi načini rada, mislim na fleksibilno radno vrijeme, fleksibilno mjesto rada i korištenje tehnologija koje radniku tu fleksibilnost omogućuju – konkretno Internet, pametni telefoni… Važno je napomenuti to da nije nužno da ste freelancer kako biste si sami odredili vrijeme i mjesto rada. Sve više poslodavaca uviđa da će zaposlenici biti produktivniji i zadovoljniji ako imaju autonomiju nad time kada će i gdje obavljati svoj posao.” započinje Maša.
Realno nitko od nas ne radi osam sati dnevno, ostajemo duže, dostupni smo i nakon radnog vremena… Ustvari na kraju smo 24/7 dostupni roboti… Ima li to smisla?
Eh da, kao i sve u životu, i fleksibilnost u poslu treba dozirati umjereno. Oni koji rade fleksibilno dobro znaju i drugu stranu medalje, a to je da vam se lako može dogoditi da zapravo radite non-stop, budeći se i liježući s pametnim telefonom u ruci. Izazov slobode je znati dobro se organizirati i povući granicu na kojoj prestaje poslovni, a počinje privatni život, i obrnuto. No, nisam sigurna je li to bilo pitanje. Ako redovito pregledavate službeni mail prije odlaska na spavanje, a usto odradite svojih redovnih devet-do-pet ili devet-do-šest u uredu, onda to više ne zovemo “fleksibilnim” već “prekovremenim” radom.
Čak i da ste za to adekvatno plaćeni, to dugoročno nema smisla, tj. koštat će vas zdravlja. I tjelesnog i psihičkog, jer to je usko povezano. Važnost odmora za oporavak organizma dobro je ispitana tema u psihologiji rada. Osim toga, veći profit donosi onaj radnik koji je visoko motiviran nego onaj koji je jednostavno stalno dostupan.
‘Opasno’ je biti online cijeli dan
Stalno se rade usporedbe s time kako to funkcionira vani, no što se zbiva kod nas, što nam pokazuju nova istraživanja?
Zapravo i nema domaćih istraživanja koja bi nam dala odgovor na to u kojoj mjeri Hrvati rade fleksibilno. Stoga su studenti sada zadnje godine psihologije na Hrvatskim studijima lani nastavu u učionici obogatili pilot istraživanjem novih načina rada u Hrvatskoj. Iako veći dio podataka tek čeka da ih sustavno obradimo, za što će, unatoč novim tehnologijama, ipak biti preduvjet da se ja vratim s porodiljnog (smijeh), ukratko mogu reći što su pokazale prve analize.
Preko 200 zaposlenika različitih profila i poslova izvijestili su o tome da u pravilu svoje poslove ne obavljaju “novim načinima rada”. Za usporedbu, sudionici u jednom nizozemskom uzorku koji su ispunili isti upitnik kao i naši sudionici, svoje su poslove radili značajno fleksibilnije. Čini se da je najslabija karika na poslovima hrvatskih zaposlenika odabir mjesta s kojeg rade. Nešto više slobode imaju u odabiru radnog vremena, zatim sadržaju rada te u kontroli kanala komunikacije za rad, no sve su te aspekte svog rada hrvatski radnici zapravo opisali nefleksibilnima. Zašto je to bitno ohrabrivati u praksi upravljanja ljudskim potencijalnima, pokazuje podatak da je na našem uzorku nađeno da su novi načini rada pozitivno povezani s ugodnim emocijama koje ljudi doživljavaju u vezi posla – radnom angažiranosti, zadovoljstvom životom i boljim oporavkom od posla u slobodno vrijeme. Također, oni koji u većoj mjeri rade fleksibilno, doživljavaju manje neugodnih emocija u vezi posla.
Što se ustvari zbiva kada smo dostupni 24/7?
Premda generalni nalazi našeg istraživanja ohrabruju uvođenje novih načina rada na hrvatske poslove, neki podaci upućuju na oprez. Konkretno, našli smo da je korištenje pametnih telefona za poslovne svrhe u slobodno vrijeme bilo povezano s većim konfliktom između radne i obiteljske uloge. Drugim riječima, ako želite uživati u ravnoteži između privatnog i poslovnog života, opasno je biti online cijeli dan, čak i ako ste fizički daleko od ureda.
Minimalizam u životu
Ok, a kako onda postići ravnotežu? Slažemo se da je teško stišati mobitel u današnje vrijeme. Glavni statusni simbol nije više novac već zauzetost.
Primijetila sam to u svakodnevnom životu i na sebi. Uhvatila sam se da na pitanje “Kako si?” najčešće odgovaram s “U gužvi” ili, elegantnije, “Nikako da se sastanem s vremenom”. Nije li paradoksalno da je uspješan onaj koji stalno radi, a ne onaj koji isto napravi za manje vremena? Sada drugačije gledam na to. Kad se uhvatim da počnem veličati zauzetost, zastanem i sjednem kako bih presložila prioritete. Očito nisu bili dobro postavljeni ako nemam vremena spavati. To je taj minimalizam u životu o kojem ste na Journal.hr već pisali…
Ljudi koji stalno govore kako puno rade i stalno su u vidokrugu nadređenih te stalno dostupni brže napreduju unatoč onima koji ‘rade i šute’, to je čak i dokazano. Tko se u ovom slučaju treba mijenjati?
Puka prisutnost na poslu nije garancija da zaposlenik radi. U jednom uredu može se dogoditi da zaposlenik koji se na poslu, dok bi trebali raditi, šeće uokolo i priča kako puno radi zapravo ometa drugoga koji radi i koji onda posao mora završiti negdje u miru van vidokruga nadređenog. Bitni su rezultati. Oni koji su samo dostupni a ne rade bit će otkriveni na duge pruge. Ako imate rezultate, to će se kad tad prepoznati. No, istina je i da istraživanja pokazuju da, čak i ako za to imate priliku, nije mudro stalno raditi od kuće. Ako želite napredovati, potrebno je dio vremena raditi iz ureda. Ne samo kako biste bili viđeni da radite, već zbog komunikacije uživo koja je superiornija onoj posrednoj.
Nismo svi produktivni u isto doba dana
Također je zanimljivo kako je svatko od nas najproduktivniji u različita doba dana. Međusobno smo komentirale kako ti voliš raditi navečer, meni recimo jutro počinje malo kasnije, isto ću se nekad radije vratiti poslu u večernjim satima…
Da, ja sam uvijek bila preferirala školu popodne, na fakultetu sam često kretala učiti tek u 8 navečer pa dokad treba, a kad bi se jutrima dizala za svoj prvi studentski posao u uredu pjevušila sam “It’s not my place in 9 to 5 world” od Ramonesa. To sam bila pripisivala sklonosti odgađanju, sve dok na studiju nisam naučila da se ljudi razlikuju na dimenziji koja se zove jutarnjost-večernjost. Ako znamo koje nam je doba dana optimalno za rad, zašto prema tome ne bismo organizirali svoj raspored? Štoviše, mislim da bismo to trebali uzeti u obzir već pri samom odabiru posla i karijere.
Mnogi će reći ”zaboravi da danas možeš naći posao na kojem nećeš morati biti stalno dostupan”. Što kaže psihologija? Što kaže praksa?
Znam da je to lako reći, a da u praksi nije lako prvi otići iz ureda u kojem svi rade prekovremeno. Dobro je podsjećati se na to da radite da biste živjeli, a ne živite da biste radili. Da se razumijemo, ja mislim da je rad u životu pojedinca jako jako važan, ali sretniji su oni koji u životu imaju višestruke uloge. Radu treba pristupati umjereno kako ne biste sagorjeli. Tridesete su zato dobre jer vas doma zovu neke druge obaveze ili gušti, a i imate već rezultate iza sebe koji vam daju kredibilitet da ne radite cijeli dan ako ste plaćeni za 8 sati.
Postavljanje prioriteta
I sama si po drugi put na porodiljnom, što si shvatila za vrijeme porodiljnog dopusta, kako si se organizirala po pitanju posla dolaskom djece?
Uf, dolazak djece me puno toga naučio. Životu. Srećom da sam ih dobila jer mislim da sam prije toga imala pristranu sliku o radnom životu ljudi, a to je tema koju istražujem i o kojoj predajem studentima pa bih je trebala dobro poznavati. Neki su “pravog” života svjesni i bez djece – možda moraju brinuti o bolesnim roditeljima, psu ili se bave hobijem koji ih cijele zaokuplja – no ja sam zapravo svoje prve životne obaveze dobila tek s djecom. Ne mislim da se to na moju poslovnu ulogu odrazilo samo u negativnom smjeru. Dapače, puno sam produktivnija – isti posao završavam u znatno manje vremena, a odgađanje obaveza i ostajanje na poslu do večernjih sati više si ne mogu, a i ne želim priuštiti. Nadalje, majčinstvo mi je pomoglo da postanem odlučnija u određivanju prioriteta i bolje se postavljam u konfliktima na poslu. Osim toga, roditeljske obveze mi daju dobar psihološki odmak od posla, pa na posao dolazim svježa i oporavljena od prethodnog dana.
Kako ustvari najbolje organizirati vlastito radno vrijeme?
Bilo da radite devet-do-pet iz ureda, ili doma po noći, vještina organiziranja vremena pomoći će vam da budete uspješniji i manje pod stresom. Da ne duljim sad o tehnikama kao što su MUDRO (SMART) postavljanje ciljeva i druge koje sami možete izguglati, meni je najbolji savjet za postavljanje prioriteta koji sam čula: vrijeme je ograničeno – kad nečemu kažete “da”, u isto vrijeme nečemu drugome kažete “ne”. Ako prioritete postavite u skladu s vašim životnim i radnim vrijednostima, radno vrijeme i mjesto lako ćete si odrediti. Za nekoga će to biti od 8 do 16, a netko drugi će možda piti kavu do podneva, onda uzeti laptop i raditi iz obližnjeg kafića dok ne padne mrak.
Kada bi sada trebala sažeti neki ‘ideal’ radnog dana, kako bi on izgledao za tebe?
Rekla bih da nema univerzalnog idealnog dana, već da je to onaj koji si mogu skrojiti prema svojim aktualnim željama i potrebama. Vrtić zahtijeva režim buđenja oko 7. S obzirom na to da svoje slobodno vrijeme u pravilu želim provesti s obitelji, onda i ja trebam raditi dok ostali “rade” ili spavaju. Jednog dana će to možda biti baš od 9 do 5, no u ovoj fazi dok su mi djeca mala, radije ću si za njih osloboditi popodnevne sate, pa se odgovaranju mailova vratiti još navečer kad oni zaspu. U jednoj pauzi od posla stavim prati veš, a u drugoj ga objesim, pa to ne moram raditi u svoje slobodno vrijeme. To rade i u Googleu (smijeh), isplati se pogledati dokumetarac. Osim toga, kad god mogu, supruga i djecu uključujem u svoj posao. Tako mi je suprug najbolja probna publika za prezentacije koje pripremam za konferencije, a djeca najbolja pratnja na festivalima popularizacije znanosti. I na intervjue naravno (smijeh).
Foto: Sanja Jagatić
Mjesto snimanja: Botaničar
