Večeras je premijera iščekivane predstave u kazalištu Gavella Sjećanje šume, koja je nastala prema nagrađivanom romanu Damira Karakaša, a kojeg smo i mi odmah progutali. Roman je najvjerojatnije najbolje opisao Robert Perišić – Sjećanje šume kratki je roman poetskog tempa, knjiga o jednom neobičnom odrastanju pod sjenom misterija koji se krije u samom tijelu. Knjiga u kojoj se natječu strah i volja, dodiruje trauma, humor i poezija. Knjiga s ruba šume, posve karakaševska, uvrnuta u svojoj logici, točna i tečna, pomaknuta i razumljiva, knjiga koja može u svijet. Mala velika knjiga.
Sjećanje šume, iako sam ga već odavno pročitala, stalno nosim u ruksaku. Napreskokce ga čitam. I proživljavam iznova i iznova. No, svaki put drugačije. I zato me zanima kako će predstava u Gavelli izgledati. Vijest da se radi predstava prema romanu koji će jednoga dana svakako biti uvršten u klasike hrvatske književnosti, kako su mu tepali nakon osvajanja prve Nagrade Fric najbolju neprevedenu prozu protekle godine iznimno me je razveselila i zaintrigirala. Pozvala sam ga na razgovor i u bučnom prostoru Gavelle (u tijeku su bili građevinski radovi), razgovarali smo o književnosti, crtanju, vjeri u sebe i tom budućem klasiku…
Svestran su umjetnik, pisac – profesionalno si se bavio crtanjem, sviranjem i na kraju pisanjem. Kako i kada je to sve krenulo?
Još u srednjoj školi objavljivao sam crteže tako da sam već tada davao intervjue zbog svojih crteža, naime, osvajao sam i nagrade. Čak sam osvojio nagradu, tj drugu nagradu u Hrvatskoj – prvu je osvojio Oto Reisinger, drugu ja. Za mene klinca to je bilo užasno bitno. Samo jedna mala digresija – sreli smo se, ja i Oto, taman prije nego je preminuo. Tada je nosio karikaturu, za novine neke… Vozili smo se zajedno u tramvaju i pričajući, odlučio je dati tu karikaturu meni, nije mu se nosila dalje, do novina. Sišao je na Trgu i otišao sa svojom ekipom na piće u Dubrovnik. I sada je tu karikaturu imam kod sebe doma, nije niti završila u novinama. Takav je bio Oto.
Kada sam bio mladić, slava mi je udarila u glavu pa sam nosio te intervjue po džepovima, s time impresionirao cure, uzoholio sam se… Imao sam blesave izjave, pretenciozne… No, to je tako trebalo biti.
Kako to da je pisanje prevladalo sviranje i crtanje?
Ja sam kao mali crtao, radio kipove od drveta… još od malih nogu pokazivao sam interes za crtanje, slikanje, sve kreativno. Svoje prve crteže i slike vješao sam po šljivama, to su bile moje prve izložbe. Moji su crteži uvijek ljude plašili… bili su im čudni. A kada je otac vidio da ja crtam, natjeravao me je da budem društveno koristan i da farbam žljebove, ograde i da to radim. Da, po njemu, ne trošim vrijeme.
U školi sam vidio da mnogo ljudi piše. A bio sam svjestan da mi škola dobro ide, neću reći da sam bio najpametniji, no tada sam kao klinac imao neko samopouzdanje… Vidio sam da svi nešto pišu, no nitko nije crtao. Pa sam smatrao da je crtanje nešto više, bolje. I odlučio sam se za crtanje. Dosta sam crtao i radio kipove… Dok sam čuvao stoku. No, na selu je sve to zezancija, nitko to nije shvaćao ozbiljno. Da sam živio u gradu, vjerovano bih završio na Akademiji… da su mi roditelji obrazovani. Kada se u školi odrađivalo tko će i gdje dalje ići, kada su radili profesionalnu orijentaciju, potpuno sam se pogubio. Nisam znao što je za mene, a tražilo se za mene nešto konkretno, što crtanje i pisanje tada mojoj okolini nije bilo.
U pisanju mi je također jako važna glazba. Diktiranje ritma. Tretiram tekst na razne načine. Čitam ga na raznim mjestima. Mjesto je bitno – u nekog se zaljubiš u Ljubljani, a u tu istu osobu se ne možeš zaljubiti u Puli. Printam tekst stotinu puta, čitam ga naglas, biram fontove.
Vizualna prezentacija teksta ti je jako bitna?
Apsolutno. Mene se boje dizajneri jer ja tražim da se ručno prelama. Da se točno zna kako svaka stranica treba izgledati, koja rečenica ide ispod koje… kako su rečenice kondenzirane i da bi mogle disati, točno znam koja bi trebala ići ispod druge. Da se ne sudaraju, lome… Kod mene se točno zna koja rečenica gdje ide. Npr. prvo izdanje Sjećanje šume radila je Lana Cavar, naša poznata dizajnerica. A s izdavačem sam se posvađao jer je u drugom izdanju stavio nešto tanji papir. To može zvučati blesavo, no meni su te stvari jako bitne.
Ja dizajn vidim kao nadogradnju teksta. Nakon tri izdanja odlučio sam promijeniti izdavača i onda se pojavio Buybook, iz Bosne. Oni su ponudili svoj dizajn koji mi izgleda ćopićevski, Marko Pogačar je rekao da je psihodelični Ćopić. I onda su oni promijenili dizajn i to je sada to. Zadovoljan sam. Sada će izići već i peto izdanje. I dolaze internacionalna izdanja.
Pročitala sam da si knjigu pisao dvije, tri godine?
Nije samo nastajala dvije, tri godine… Ja uvijek govorim mladim piscima da ne žure, neka čekaju. Ja to zovem pravim trenutkom osjećaja. Pustio sam ju da sazre. Po meni, pisac može napisati samo jednu knjigu o djetinjstvu. Tako da sam čekao.
Što to znači – koji i kakav je tvoj proces pisanja? Radiš li bilješke, kako počinješ…?
Apsolutno radim bilješke. No, u glavi mi mora sazreti. Ja sam prije pet, šest godina neke male dijelove čitao pred 200 ljudi u Quasimoda u Splitu. Tada sam imao i harmoniku sa sobom. Svirao sam. Ljudi su me pitali – kada ćeš? Ima tu materijala za deset godine. No, Meša Selimović je rekao da pisac treba imati pedeset godina za pisati. Kod ove knjige je bitno iskustvo. Knjige o djetinjstvu su nezgodne. Tu postoji mnogo opasnosti, treba naći pravi balans. Nisam htio infantilnog pripovjedača, htio sam naći balans između pripovjedača i dječjeg očišta. Knjiga ima mnogo nijansi i slojeva.
Pisanje je ozbiljan posao, ono zahtjeva konstantan rad na sebi i zapravo se stalno treba pitati jesam li pisac.
Znači, stalno se pitaš to?
Da, stalno. Preispitujem se. Kada sam objavio prvi roman Kopitari prije dvadeset godine, bio sam siguran da stvaram remek-djelo koje će promijeniti svijet. I bojao sam se da ne umrem jer onda neću završiti roman. A sada mi se taj roman čini kao dječja posla. No, da nije bilo tog romana, ne bi bilo drugih knjiga. Govorili su mi ljudi da bi nastavak romana. Ja sam ga uzeo, preradio, izglancao, namučio sam se dok ga nisam preradio. I kada je bio gotov, kada sam ga išao čitati, vidio sam da je prvi bolji. Iskrenost je bolja. To je bilo to vrijeme, on je ipak dokument tog vremena.
Ja sam uvijek vjerovao u sebe. Ja sam znao da ću to sve stići. Mnogo sam radio. Znaš, za mene je frajer onaj koji uvijek ima knjigu u džepu, čita Handkea… Ljudi koji ne čitaju, fali im jedna dimenzija. Neka se pročita jedna knjiga godišnje. Biti pisac, glumac, umjetnik nije zanimanje, to je sudbina.
Jesi li očekivao uspjeh knjige Kino Lika i da će postati i film?
Ne, nisam. Išao sam vlakom u Zagreb iz Splita na izložbu stripa, sjeo u neki vlak i onda sam imao taj rukopis sa sobom i u vlaku sam upoznao Perišića. Išli smo na neku izložbu stripa u Zagreb. Bio je tamo i Simo Mraović, Nuhanović… Tako smo sjedili i dao sam mu rukopis da ga uzme čitati. I javio se za deset dana, spremao je biblioteku Ghetaldus optika i javio da će ga objaviti. I tako je izišla ta knjiga. Na promociji knjige sam svirao i sutradan otputovao u Francusku, svirati. I nisam uopće znao što se događa s knjigom. I tako je počela Kino Lika. Javili su se redatelji, htjeli su to raditi. Javio se Matanić, gledao sam njegove filmove, volim ih. I napravili su dobar film.
Lika ti je čest motiv u djelima – zašto?
Da, Lika je tu jer je to dio mene, ili ja dio nje. No, kada bi mene netko pitao, ja bih rekao prije da ja pišem o slobodi i pravdi, a ne o Karakašu i Lici. Eto, o tome ti ja pišem.
U Sjećanju šume je figura oca toliko jaka – je li je utemeljena na tvom doživljaju oca?
Često imam u životu motive koje uvodim u fikciju. Npr. u Blue Moonu uvodim figuru djeda koji se lažno objesio kako bi vidio tko ga voli. To nisam izmislio. To ne bih izmislio. Moj stari, otac, je u gostionici gdje zalazi ulovio miša koji je izletio iz kase i bacio ga te rekao – Bilo mi ga žao, pa sam ga u peć bacio. To je tako. Jer bi ga vjerovano mučili. Dosta uzimam iz istinitih događaja i uvodim u fikciju.
Mama mi je kao malome vezala ciklu za tabane kada sam bio bolestan, a stari bi rekao – Ako nisi za živjet, umri! To jednostavno moraš preživjeti, nemilosrdno je. Ja sam u Sjećanju šume izgradio lik sa svim kompleksnostima. Moj otac je dobar čovjek, no kompleksan. Ako je proza prava, ne smije imati milosti prema nikome.
Danas je premijera, koliki utjecaj imaš ili želiš imati u predstavi?
Ja ne želim to… Glumci govore lički, kompleksan jezik, jezik kojeg se Ličani srame… tu sam radi toga, težak je, ima čudne, drugačije naglaske. Zato i dolazim. Inače se ne miješam u proces rada.
Što bi poručio mladim umjetnicima, piscima?
Ako imaš talent moraš se izraziti, kanalizirati. Jer se on u protivnom vraća i pravi probleme. Treba vjerovati u sebe.
Što bi rekao mlađem sebi?
Ja sam uvijek vjerovao u sebe. Ja sam znao da ću to sve stići. Mnogo sam radio. Za mene je frajer onaj koji uvijek ima knjigu u džepu, čita Hankea… Ljudi koji ne čitaju, fali im jedna dimenzija. Neka se pročita jedna knjiga godišnje. Biti pisac, glumac, umjetnik nije zanimanje, to je sudbina.
Priliku za osvojiti knjigu imat će jedna sretnica ili sretnik koji na ifeellucky@journal.hr pošalje svoje ime i prezime te adresu sa SJEĆANJE ŠUME u predmet e-maila. Također, kako biste bili u prilici osvojiti knjigu, ispod Facebook objave ovog članka u komentarima morate označiti prijateljicu ili blisku osobu koja bi isto voljela sudjelovati u darivanju. Javljati nam se možete sve do 05. veljače do 12 sati kada ćemo i obznaniti dobitnike!
Čestitamo Ivoni Mihaljević na osvojenoj knjizi!
