Večeras je otvorenje izložbe Katrin Koenning, australsko-njemačke umjetnice i članice žirija ovogodišnjeg festivala Organ Vida, a izložbu naslovljenu Na neodređeno predstavit će u Galerija Kranjčar. Kako i što stvara te što ju je ponukalo na fotografiju kao poziv saznali smo u nastavku…
Katrin Koenning & Organ Vida
1. Odrasli ste u Njemačkoj, no živite i radite u Australiji? Kako ste postali fotografkinja, možete li čitateljima objasniti svoje profesionalno podrijetlo?
Fotografijom sam se počela baviti 1998., ubrzo nakon završetka srednje škole. Tobias, moj najstariji i najdraži prijatelj iz djetinjstva i s kojim sam odrasla (i čija majka je moja kuma), poginuo je u avionskoj nesreći poviše Islanda. Htio je biti pilot, a druga ljubav bila mu je fotografija. Naslijedila sam njegovu staru Minoltu s tisuću meni nepoznatih filtera i krenula put Islanda kako bih se nosila sa svojim gubitkom. Tamo sam provela tri mjeseca, radeći u udaljenim i nepovezanim staklenicima, usred ničega, usred hladne zime. Navečer bih uzela Minoltu i krenula na duge i beskrajne šetnje. Mislim da su mi zvuk mojih nogu kako upadaju u snijeg te vječna tišina koja me okruživala pomogli u mojoj tuzi. Tako mi je do dana današnjeg. Nemam uopće fotografija s Islanda – sav film je ispao taman, crn. No, kroz to vrijeme i kroz gubitak Tobiasa je fotografija ušla u moj život. sagledavajući veću sliku, postavila je temelje mojem budućem radu – u prisustvu odsutnosti, njezina praksa meni je postala posve smislena.
2. Prije godinu dana završili ste svoju prvu knjigu, možete li nam reći nešto o tom projektu i kako ste se odlučili na taj korak?
Da, knjiga se zove Astres Noirs i inicirao ju je moj izdavač Chose Commune. Knjiga donosi umjetnički dijalog između mene i bangladeškog umjetnika te naših radova.
Što ćemo vidjeti večeras na izložbi?
3. Večeras je otvorenje Vaše izložbe u Galeriji Kranjčar u Zagrebu, u sklopu programa festivala Organ Vida. Što možemo očekivati na izložbi, o čemu se radi?
Izložba je proizašla iz Near, rada duge forme koji dokumentira moju obitelj. Near slijedi obitelj kroz priču, događaje i prolaz vremena. Radi se o, iako poetskom, didaktičkom radu. Prateći ljubav, privatnost, intimu i razdvojenost, bilježi moju obitelj kroz svakodnevicu, te događaje kao što su smrt i samoubojstvo. Indefinitely je rad više apstraktan u svom pristupu… On prikazuje pojam udaljenosti i kako se ona osjeća. Teško je fotografirati daljinu i udaljenost, radi se o nestvarnoj stvari, u fizičkom smislu. Rad predstavljam u ponešto sanjivom prostoru, u prostoru koje je istovremeno stvarno i zamišljeno.
4. U svome radu koristite izraženi kontrast – fotografije su ili jako tamne ili jako svijetle – zašto je to tako?
Kretanje između tame i svjetla često koristim u svome radu i karakteristično je ovom radu i izložbi. Jezik kontrasta koji ovdje koristim upravlja između nečega izgubljenog i nečega nađenog.
5. Gdje nalazite inspiraciju za svoj rad?
Inspiraciju nalazim u većini stvari koje me okružuju svaki dan, stvarno. Ocean, glazba, prijatelji, razgovor… šetnja…
Foto: Sanja Jagatić
