Ganz nove Perforacije večeras će ugostiti novu predstavu Matije Ferlina, a s kojim smo povodom izvedbe i razgovarali
Matija Ferlin je nagrađivani koreograf, izvođač i redatelj. Diplomirao je ples u Amsterdamu, a živio je i radio u Berlinu te svoja djela izvodio diljem Europe i Amerike na raznim festivalima. Povratkom u rodnu Pulu svoje autorsko djelovanje posvetio je istraživanju i reartikulaciji različitih koncepata izvedbene umjetnosti i drugih medija kao što su kratki film, video i izložbe. U sklopu festivala Ganz nove Perforacije izvest će danas, 29. lipnja u ZKM-u najnoviji rad Staging a Play: Antigona.
Staging a Play: Antigona treće je djelo iz ciklusa plesnog uprizorenja književnih klasika, kako si se odlučio upravo na taj pristup spoja plesa i kanona književnosti?
Rekao bih da je taj proces nastajao intuitivno, no uvijek s jasnim konceptualnim premisama. Želja da se dramsko djelo primarno uprizori tijelom, pokretom, gestom te da se samim time izmjesti tradicionalna pozicija govornog aparata, glasa na koju smo navikli u kazalištu. U prva dva rada Staging a play: Glass menagerie i Staging a Play:Tartuffe u potpunosti smo dokinuli govor i zamijenili ga koreografskim materijalom, plesom. U Antigoni smo se odlučili za još radikalniji i kompleksniji pristup ideji koreografskog uprizorenja, pri čemu dramske funkcije i likove svodimo na jedno izvođačko tijelo.
Po kojem ključu odabireš dramska djela koja ćeš plesno uprizoriti i što te u tome motivira?
Motivaciju prolazim u traženju, iščitavanju same koreografske partiture u dramskom djelu. Ne postoji ključ, no činjenica je da sam se sa svim postavljenim djelima susreo negdje u povijesti da li kao glumac ili savjetnik za pokret. No svaki novi «staging a play» koncept, svako novo istraživanje sužava odabir dramskih djela koja, po mojem mišljenju, mogu dobro funkcionirati unutar istraživanja koje moje suradnike i mene zanima. Nakon rada s egzistencijalističkom dramom Staklene menažerije, odlučio sam se uhvatiti ukoštac s komadom koji je sastavljen od „čistog dijaloga“. S obzirom na to da sam s Molièrovom komedijom bio dobro upoznat, „Tartuffe“ se nametnuo kao logičan izbor.
Drugi bitan element tog izbora bila je i snažna obojenost Molièrova jezika, odnosno prijevoda Vladimira Gerića kojim smo se u projektu koristili. Taj bujan, kićeni stih, nakon Williamsovog realizma, bio je poseban izazov s obzirom na osnovnu postavku komada prema kojoj smo sve riječi preveli u pokrete. U Antigoni se koreografska partitura nametnula preko narativnog okvira grčke tragedije i Antigonom kao simboličkim središtem otpora svakoj vrsti ugnjetavačke vlasti i snažan prostor ritualnosti kojeg sam iščitavao u smaoj drami.
Što istražuješ u najnovijem djelu Staging a Play: Antigona?
Jedan od glavnih ishodišta bilo je zasigurno pronaći scenski prostor u kojemu govor ima potpunu scensku autonomiju , osloboditi ga od tijela koje ga izgovara i od pokreta koji ga prati. Paralelno stvarati dvije koreografije, verbalnu i fizičku. Dokinuti element govora u slučaju Antigone postaje dominantan alat koji uspostavlja cjelovitu scensku sliku.
Govor iako prevladava u predstavi ostaje nevidljiv, možemo reći da je on prisutan samo u svojoj manifestaciji, kao ozvučen glas koji publika čuje, dok usta ostaju uvijek sakrivena. Isto tako na performativnoj razini istraživali smo «tijelo» koje smo vodili kroz neprestanu egzekuciju koreografskih zadataka, tijelo koje u sebi nosi sve likove tragedije , no istovremeno i nosi i koreografa i izvođača. Isto tako puno je pažnje bilo usmjerno na postizanju performativne lakoće ove kompleksne koreografske strukture.
Školovao si se u Amsterdamu, dugi niz godina radio si u Berlinu, a i sada često gostuješ vani – koliko je važno za autore biti u toku s međunarodnim scenama?
