Jednom mjesečno prijetim se Djedu Božićnjaku da njegov prošlogodišnji poklon leti van kroz prozor ili balkon.
Ovisi što mi je u trenutku bliže.
Učim djecu nezahvalnosti? Hm, možda. Kvarim djedici imidž? Hm, vjerojatno, nije me briga. On meni narušava prijeko potreban mir u kući s tim jednim poklonom. Priznajem mu, on je svoj posao odradio odlično, djeca su bila luuuda od sreće. I mama je luda. SAMO LUDA. ORDINARY LUDA. AS USUAL.
I dok mi kosa na glavi proturječi gravitaciji, u ulozi brutalnog diktatora naše male države proglašavam PLEJKU – državnim neprijateljem broj 1, ostavljajući državljane u očaju i naricanju. Neprijatelja spremam iza rešetaka – u ladicu. Državljani prolaze s upozorenjem da će nastavak naricanja postrožiti kaznu Plejki, dok bi joj prestanak naricanja mogao omogućiti uvjetnu. Spremanje plejke u ladicu na mene ima isti TERAPIJSKI EFEKT kao kad legić uleti u usisivač nakon što sam 55 puta ponovila da ih pospreme. Apaurin efekt bez nepotrebnog trovanja organizma kemijom. #može #daj #keepitcoming
ZAŠTO MAME NE VOLE PLEJKU?
S obzirom na to da sam mama dvaju dječaka, „borba“ plejka vs. kreativne igre i boravljenje u prirodi postala je važan dio moje odgojne to do liste.
Prije desetak dana bila sam dio okruglog stola na temu video igre i djeca u sklopu sajma Fit for kids. Jako sam se veselila čuti mišljenja drugih ljudi koji na ovu temu gledaju iz različitih perspektiva; iz perspektive stručnjaka psihologa, perspektiva drugih mama supatnica te perspektive onih koje je igranje video igrica dovelo do životnog poziva.
Kad sam pročitala da će za stolom biti i kreatori igrica moja BOGINJA je vrištala od sreće. (da, da zovem je boginjom kad se zauzima za sebe i svoju djecu.) Konačno ću im reći kaj ih ide! Onak čemu takvo nasilje u igricama? Halooooo? Onaj Mindcraft mi se činio super igricom dok na višem nivou ne dobiješ bat kojim moraš zatuć prase. Say whaaat? Malo ružičasto prase. UŽAS.
Dakle glavni razlog zašto mame ne vole plejku je strah da će nam djeca postati nasilna. Drugi razlog je strah da će postati ovisni o tome. Previše vole tu plejku, kvrapcu, tu ziher nešto ne štima. A ima nešto i u tome da su kroz povijest muškarci bili lovci. ADRENALIN ih je pokretao, adrenalin ih je spašavao. Njihova potreba za adrenalinom stoga je duboko upisana u njihov DNA. Možebit zato mi mame koje smo od pamtivijeka bile skupljačice (izuzev Amazonki) ne razumijemo sinove lovce. ? #imaneštoiutome #genikameni
Uglavnom pripremajući se za debatu za okruglim stolom trljala sam ruke i mislila: – E sad će me čut! I jesu, čuli su me. ALI ČULA SAM I JA NJIH.
Ako ste dovoljno otvoreni čuti onda znate da svaka medalja ima dvije strane i da se prava istina čuje tek kad dobro sagledate njih obje.
Neću vam nabrajati što smo sve izrekli za tim okruglim stolom, već ću prenijeti što sam ja naučila i temeljem naučenog odlučila. A odlučila sam da sam pri nekim mojim uvjerenjima ostajem (You go girl!, viče boginjica stežući šake), dok sam druge stavove omekšala (ajd dobro, kaže ona). Nakon primjene naučenog u svojoj državici u ovih par tjedana, ponašanje državljana potvrdilo mi je da je da sam pogodila gdje treba nastaviti s DIKTATUROM, a gdje diktaturu pretvoriti u DEMOKRACIJU.
Dakle drage mame i to whom it may concern evo vam zaključak te upute za preživljavanje uz nekoliko pametnih iz Veselog Kaosa Majčinstva. Vjerujem da će vam pomoći.
KONTRA
Dokazano je da videoigrice na dječji mozak utječu poput droge, nudeći im instant uzbuđenje i zabavu koja se događa uz minimalan fizički i kreativni angažman. Instant zabava ubija dosadu, ali kao kolateralnu žrtvu ubija kreativno razmišljanje.
Kao roditelj školarca borim se s omiljenom uzrečicom školaraca – Škola je dosadna! Bore se i učitelji. Trude se osvježiti zastarjeli školski program no djeci je i dalje dosadno. Da naše školstvo kaska za trendovima opće je poznata stvar, ali ipak tvrdim da prerani i pretjerani kontakt s digitalnom zabavom pojačava nezainteresiranost učenika.
Ne postoji udruga/web stranica/hrabri telefon za roditelje gdje bi se roditelji mogli raspitati o utjecaju video igara na njihovu djecu. Postoji raznorazni tekstovi na internetu, postoje iskustva roditelja u blogovima, no sve na jednom mjestu ne postoji. Roditelji žive ubrzanim životnim tempom i jednostavno ne stignu sve popratiti.
PRO
S druge pak strane naša djeca rođena su u digitalnom dobu koje je ujedno i njihova budućnost. Dakle, ne možemo ih odvojiti od svijeta kakav je. Stručnjaci kažu da će za samo 10 godina svijet biti drastično drugačiji. Stoga naša djeca moraju steći vještine koje će im biti potrebne u njihovoj budućnosti jer oni stvaraju novi svijet potpuno različit od našeg. To je jednostavno dio evolucije.
Video igre pod mudrim nadzorom odgovornog roditelja u kontroliranim uvjetima koje navodim niže mogu imati i pozitivan utjecaj. Kroz igranje video igrica djeca uče zaključivati, uče donositi odluke, uče se timskom radu, izgrađuju samopouzdanje, uče se upornosti i na kraju krajeva otvara im se pogled u jednu cijelu novu nišu budućih zanimanja (kreatori igrica, e-sport igrač i sl.) I boginja i baba mole se da se moja djeca time ne bave. #mamineželje #jabidabudeumjetnik #jabidaspašavasvijet
PRO S UPUTSTVIMA ZA UPOTREBU
IPAK prava uputstva za roditelja uz plejku nema. Zato uči iz mog iskustva – uključi mozak, emocije i intuiciju, pričaj s djecom, bavi se njima i čitaj niže na što je bitno obratiti pozornost:
- DOB – do koje dobi djeca ne bi trebala imati kontakt s video igricama, odnosno kada je njihov fizički i posebice emotivni sustav dovoljno zreo da bi mogli razlikovati video igru od realnosti. U prijevodu, ako šizi i i plače kad vi kažete dosta je, nije zreo za tu igru ili sadržaj te igre.
- SADRŽAJ IGRE – postoje razni sadržaji video igara – koji su primjereni, a koji ne i do koje dobi, na nekim igrama piše ali molim uključite svoju glavu (primjerice nije isti sadržaj igrice TOM the CAT ili igre Star Wars na PlayStationu)
- KOLIČINA – prema dr. Rajoviću 30 min bilo kakvog ekrana dnevno je prihvatljivo, sve preko toga mora se kompenzirati i to vremenski duplo boravkom u prirodi. Dakle red plejke, red marširanja van!
- RODITELJSKI FAKTOR – svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete te koliko je ono odgovorno, zrelo i koji stupanj međusobnog povjerenja imaju razvijen, pa bi sukladno tome svaki roditelj također intuitivno trebao donositi odluku, a ne povodeći se za stavom drugih roditelja.
Nadam se da sam pomogla barem jednoj majci koja vodi bitku s video igrama. Uz postavljene granice kada, koliko i što u dogovoru s djetetom kao i dovoljan boravak na zraku video igre više neće biti neprijatelj. Možda i vi zaigrate na opće veselje djece. Pričam iz vlastitog iskustva. Bila sam toliko loša u trkama auta (Gran Turismo) da sam bila glavni predmet sprdnje i smijeha. Neprocjenjivo ?
Puse i zagrljanci iz Veselog Kaosa Majčinstva! Pratite me na stranici Happy Tree, Facebooku i Instagramu.
Foto: Unsplash
